Dok estradnim pozornicama, osim časnih iznimaka, marširaju priučene pjevačice izrasle iz najrazličitijih natjecanja, jedna od hrvatskih pjevačkih legendi, Zvonko Špišić, kao da se od svega toga sakrio u predgrađu. Svrate , kaže do njega katkad mladi glazbenici i traže savjet za uspjeh u karijeri:

‘Kad im nabrojim što bi sve morali savladati, pobjegnu iz moje kuće glavom bez obzira. Naime, čini mi se kako im nitko doma niti u školi nije objasnio da za uspjeh moraju puno učiti. Pa kako mislite postati pjevač ili pjevačica, skladatelj ili što već, a ništa ne znati ? Ne znaš note ? Pa za Boga miloga nauči ih, djeca to nauče i prije nego krenu u školu.’

Zvoko Špišić je jedan od onih pjevača čije nagrade, njih sedamdesetak, nema previše smisla nabrajati. U bivšoj je državi imao status legende, objavio je nešto manje od 400 pjesama. Ali, ipak ne voli da ga nazivaju zvijezdom:

‘Bio sam jedan od najtraženijih pjevača u Jugoslaviji, ne samo sada u Hrvatskoj. Ali zvijezda nisam. Nikada me ta statusna razina nije zanimala. Ja sam samo običan obiteljski čovjek, koji je uvijek pokušavao živjeti jednostavnim obiteljskim životom.’

Manje je poznato da je Špišić godinu dana na visokoj glazbenoj školi učio pjevače tajnama scenskog nastupa. Još manje ljudi zna da je gospon Zvonko amater, tj. da nikada nije završio niti jedan razred glazbene škole, zbog čega mu je, priznaje, dugo bilo neugodno:

‘Kada sam jedanput ipak shvatio da imam talent i da sam ipak naučio što sam trebao, onda mi činjenica da nemam formalno glazbeno obrazovanje nije više bila problem. A da ne kažem da sam predavao na muzičkoj školi. Direktoru, gospodinu Kranjčeviću išao sam reći da nemam niti jedan razred glazbene škole. On mi je rekao da je to moj problem, ako me to smeta, ali da on i ostali profesori nemaju s tim nikakav problem.’

Zanimljivo je čuti što čovjek koji je toliko puta opjevao glavni grad, te od 1982. do 1986. bio odbornik u Gradskoj skupštini, misli o današnjem razvoju Zagreba:

«Zanima me tko su ti ljudi, ti arhitekti koji su ucrtali krive kuće na krivom mjestu? U pojedinim dijelovima grada imamo potpuno neprepoznatljivu arhitekturu. To su ljudi koji ništa ne doprinose ovom gradu. Oni su se jako obogatili, žive zatvoreni po svojim vilama, jedu janjetinu i tu priča za njih završava.’

Iako ne želi niti jednu izdvajati, nekoliko ga je pjesama obilježilo. Prije svih tu je MIlioner, pa ‘Barbara’, ‘Kockar’, ‘Bicikl’ i ‘Šjor Perina’. Danas gospon Zvonko rijetko izlazi, muče ga zdravstveni problemi, prestao je pjevati, odustao od vođenja Šansonfesta i dužnosti u Društvu skladatelja. I dalje se veseli svakom novom danu: ‘Smrtni smo i moramo umrijeti. Bilo bi dobro malo produljiti taj životni vijek, ali ako ne ide, ne ide. Pa stalno mladi ljudi umiru na sve strane, ja više i ne znam tko je od mojih prijatelja i kolega umro. Nikakvih strahova oko toga nemam. Dobro kuham, primim se moje kuhače i tu sam.’

 

Autor, Toni Volarić