Odem par puta na godinu na Mariju Bistricu. I to ne zato jer bi to od mene očekivala stranačka središnjica ili vlasnik neke firme za koju radim, a koji spada u tzv. nove Katolike. Ne idem ovih dana kad su u svetištima gužve, dijelom i zbog tih novih i pomodnih Katolika. Odem u siječnju, sjednem u klupu u bistričkoj crkvi na brdu i ostanem tamo dugo. Prazna crkva šuti, a ja u sebi pjevušim ‘Suncu prosi saka roža’, koju smo nekad kad sam još imao obitelj, pjevali, spuštajući se pješke s Laza prema Bistrici. Bile su to kolone duša koje su, posebno u komunističkoj zajednici ravnopravnih naroda i narodnosti, na taj način u svojim malim kućicama srca čuvale tradiciju i vjeru. I znate šta još?

Ja vam ne prilazim Mariji u strahu, stanem pred nju sa svim svojim grijesima kao sin koji zna da će majka oprostiti i zagrliti. Pozdravim ju s vrata: ‘Zdravo Marijo, kako si ti meni?’ Da, dobro ste pročitali, ne klanjam se i ne drhćem, ne vučem se po koljenima i ne spuštam glavu, k’o mnogi. Dođeš mami u kuću, znaš da te čuva i voli, pa čega bi se trebao bojati? Sve brige i zli ljudi ostali su izvan tih zdova u kojima me ona čeka. Ona, više od mame. Mama i moje mame, mama moje djece, mama pokvarenih političara i ratnih profitera, mama svih koji su za ovu zemlju život ili nogu dali, mama zemlje po kojoj smo ja i moji preci gazili. Dobra i lijepa žena koja je imala toliko vjere i ljubavi da je sina na križ ispratila. Ma, pokušajte drage žene zamisliti da to netko od vas traži? Da sina svog, za kojeg ste brinule tridesetak godina, bdjele i strepile, morate prepustiti nekim primitivcima gladnim krvi. Da gledate kako ga pljuju i blate i na križ pribijaju. Da gledate kako umire. Vaš sin jedinac, vaša ljubav i krv, sve vaše.

E, ova je žena to mogla jer je vjerovala. A u što mi vjerujemo? U stranku, političara koji laže, u novac ili nekretnine, u sto eura za apartman dnevno, u varanje na vagi ili strašan japanski auto. U to mi vjerujemo? Sjedim u toj crkvi na zagorskim brdima i pomislim: ‘Čovječe, moraš joj zahvaliti.’

Pa, evo, Marijo, zahvaljujem ti na svemu. Što mene i moja dva dečka nikada ne ostavljaš, posebno kad nismo zajedno. Malo ti zavidim što ih vidiš tih tjedana kad ja ne mogu, ali nek ti bude. Zahvaljujem ti na svima koji su prema meni grubi i bezobrazni, na svim zločestim i pokvarenim ljudima koje si mi postavila po stazi, kao kolce u slalomu. Dobro ja to, uz tvoju pomoć, vozim, dobro. Zahvaljujem ti i što sam vidio svijeta, intervjuirao mnoge priznate ljude, što imam neke talente koji mi pomažu voziti onaj slalom, što ne udaram i mogu oprostiti. Hvala ti za ljude koji su uvjereni da su moja vjera i ovaj stil pisanja, primitivni. Da je život nešto drugo, da se nema tu kome na čemu zahvaljivati niti hodočastiti. Hvala ti za Sunce, ptice i moje nebo, hvala za muziku i knjige, za osjećaje koji me ponekad smlave, za mojih nekoliko ljubavi, za more i ribe, hvala ti, draga, za oči i sluh, za godine i prve bore. Zahvaljujem ti što se nikada na mene baš jako ne naljutiš. Čak niti kad griješim, psujem, ljutim se i nezahvalan sam na svemu što imam i znam. Baš si ti fora Marijo. Mama i moje mame. Mama svih mama. Nego, zdravo Marijo, a kako si ti?

 

Autor, Toni Volarić