Čitao sam davno bajke o ljepoticama zarobljenim u dvorcima. Hodam večeras po pregrijanim ulicama moje Dubrave i udišem istinu, sve prošle i buduće dane. Star sam, ali živ, jbg. Hodam i tražim nju, plavu princezu u dvorcu. Drugu stranu sebe, curu kojoj ni po čemu ne pripadam, mladu ženu koja sigurno ima pametnijeg posla nego razgovarati sa starim skeptikom. Ili?

Društveno neprihvatljiv kontakt, neprimjeren način traženja pozornosti, pokvareno sebičan put prema 2 decilitra ljubavi. Ili samo malo njezinog vremena. Hodam tako prema njoj po mojim starim ulicama, blizu mjesta gdje je onaj ubijen, tamo na brdu gdje me stari nekad vodio na utakmice. Znam da je tu, ta luda žuta žena, ta ženska verzija mene, taj odmor, te nasmijane oči pred kojima ne moraš glumiti, taj netko koga kao poznaješ od prije.

Tišina je, al’ čujem Knopflera kako onim kratkim i debelim rukama prede čaroliju o Romeu i Juliji.  Ono kad znaš da ne bi trebao ići, da ju ne bi trebao tražiti, da ju ne zaslužuješ. Nemaš šta tražiti od princeze. Ali ideš uzbrdo, po dubokoj i sočnoj travi, mravi bježe, krtice se u rupama čvršće stišću jedne uz druge, skakavci se nerviraju jer su već zaspali. I sad tu neki konj hoda po njihovom komadu klorofila, jer, kao, traži neku nju. Pa šta ju nisi mogao ujutro tražiti, misli ljuti skakavac.

A ja hodam i sve sam bliže dvorcu. Prozor na deset metara visine, sve do njega beton. Gladak, da nitko ne može do nje. Stojim u podnožju te hladne zidine i slušam Markovu gitaru. Dubrava u daljini huči, a mene hvata strah. I da se nekako popnem po izdajnički hladnom i neprijateljski glatkom zidu, što ću ako me otjera? I baš kad pomislim da ne mogu, kao i uvijek u životu, dogodi se čudo. Ona, valjda me vidjela, baci neki konop koji mi tresne pred noge. Ej, zove te gore ta tvoja draga princeza, zove te da se sakrijete od svijeta zajedno. Uhvatim se i malo po malo uspnem do prozora. Ona otvori, nasmije se i reče: ‘Pa gdje si više Toni?’

Ma kao da sam anđela vidio, kao da nisam staro tijelo pola sata vukao po betonu, kao da sam doletio do nje poslovnom klasom. Samo osmijeh i tih par riječi kao da su isisali iz mene svo zlo koje su mi jadnici ikada dali. Ona stoji ispred mene: ‘Čaj?’

Ma kakva je to moć pred kojom nemam obranu? Kakva je to osoba, kakvo tijelo, kakve oči kojima ne možeš ništa sakriti?

Sjedili smo s pogledom na Dubravu, pili čaj, puno pričali i smijali se, pola sata bio sam stvarno sretan. Svoj, iskren, pravi ja. Učinilo mi se da je i njoj lijepo. Znali smo ipak da neće potrajati romansa u tom čudnom dvorcu. Vrijeme je veliko zlo. Jer prolazi. Zato sam tražio da me zagrli. I zagrlila me. I opet je krenuo Knopfler. I opet sam bio sretan. I opet smo se zagrljeni smijali. Dvoje ljudi koji se ne bi trebali grliti, dvoje ljudi koji se znaju, oči koje zajedno pjevaju. U jednom trenutku princeza iz dvorca na brdu iznad Dubrave, se odmaknula. Bilo je gotovo, vrijeme isteklo. Nije me više niti pogledala dok sam išao prema prozoru. Moje je prošlo.

Koračao sam prema tramvaju i slušao svoje korake na ulicama koje toliko volim. Nemoj se okretati, govorio sam sebi i okrenuo se. Mozak je očekivao visoki dvorac s osvjetljenim prozorom na vrhu, možda čak princezu iza stakla.

Nije ga bilo. Ni dvorca. Ni prozora. Ni princeze.

Ali, bio sam sretan.

 

 

 

Autor, Toni Volarić