Spavaš. Ja te gledam. Mirno dišeš, s rukom pod licem. Uvijek, čak i u snu malo nasmijana. Uvijek tu i uvijek vedra. Čak i kad ti je strašno teško boriti se sa životom. Kao sada. Čak i kad ne znaš što će i kako biti sutra. Kakvo ti to srce imaš ženo draga? Ma ne postoji žena koja može, pritisnuta svim mogućim problemima koja bi mi, kao ti, uvijek u susret došla nasmijana, veselih očiju s tim piskutavim: „Kako siii?“. Čudo od žene. Ustanem napravit si malinovac, polako hodam da te ne probudim. Jer, tko zna gdje si sada, kako u snu plešeš i brojiš dobe. Gledam te onda izdaleka, pod svijetlom iz frižidera. I dalje mirna i nasmijana ležiš. Plovi plavim snovima to tvoje,  najveće žensko srce svijeta. Sve si danas obavila, sve pospremila, sve dovela u red, djecu izljubila i za školu spremila, to umorno glatko tijelo na kraju oprala. Jesi li ti, ženo draga, zadnja slamka koja ovaj mene i ovaj grešni svijet može vratiti istini? Ležim li i gledam kako spava žensko srce koje će svo zlo poništiti i zatrti? Ljubavlju i smiješkom.

Sad se sve čini normalnim i sigurnim. Tu si, spavaš, zajedno naša dva tijela čekaju jutro. A toliko jutara nisu bila skupa, stotine zora živjela su s drugima, imala druge snove, strahove i planove. Nismo se viđali često, sjećaš se. Tek tu i tamo pod Mjesecom bismo se sreli, ja s kolicima, ti s torbom za ples. Kao dvije lude pčele koje svaka na svojoj strani skrbe za medenu kuću, šetaju od tučka do tučka, stražare, zuje, hodaju, naboranih čela, u brizi za svoje malene. U kratkim trenucima susreta u tom letu, vidjelo se na ludim pčelama da im nije svejedno, osjetio se drhtaj krilima više. Ali, pravog znaka niti nade nije bilo. Ti sređena, ja situiran, ti mama, ja otac, oko nas dječurlija željna ljubavi i naših mirisa. Trenuci su to bili kratki, sekunde, dobro možda koja minuta, sa ili bez izgovorenih riječi. Onih kurtoaznih.

No, kad bi se oči srele, istina je bila u njima. Imala si u njima mjesto, imao sam u njima sjaj, samo moj, za mene čuvan. Još od davne mladosti, još od Dubrave. Od onog dječjeg rođendana kad sam ti nespretnim rukama roza košulju otkopčavao. Mlad, ustrašen, zgrožen tvojim mirisnim očekivanjima. Kao da znam, kao da sam iskusan, kao da s tobom i tim mirišljavim malim tijelom znam. A nisam znao, samo sam petljao. Ali su usne progovorile same, o da jako su se dobro sporazumijele te večeri. Dok su vani uglas zviždali cvrčci naše Dubrave, dok su maslačci nestrpljivo čekali sunce, dok si mi ljubila vrat, dok mi je tek zaljubljeno srce drhtalo.

I kad bih sada rekao da sam poslije godinama često mislio na taj rođendan, ne bi mi vjerovala. Kad bih sada pred svijetom, evo, priznao da sam znao da nije kraj, samo bi me rukom otjerala. Jer bila si tuđa žena,bila si drugom vjerna. A i ja sam kao negdje spadao, neko žensko srce osvajao. A život je curio, djeca su rasla, izgledalo je da nas nema, da nas neće biti. Ali, ponekad, znaš ti uspavana stara ljubavi, stari Mjesec zastane, novu kartu okrene, nas male pčele, kao šahovske figure okrene, pojede nam konja, žrtvuje pješaka, med prolije i ljude po njemu prokliže. Tebe do mene. Po medu. Do nove zore.

I sada, evo spavaš tu, sa smiješkom na licu. Kao da uvijek tu si bila, kako svu moju bol i nakupljenu nepravdu bi upila. Možda ti si ta. Šutite ljudi, anđeli pjevajte tiše, jer pokraj mene noćas moja stara ljubav diše. Sa njom i moj davni život spava, u njoj drijema noćas i naša stara Dubrava. Hrabra, jaka, čvrsta, topla, žena koja i spava sa smiješkom, žena na kojoj stojim, žena s kojom ove preostale dana na Zemlji nekako lakše brojim.

Uvučem se pokraj nje, a kroz prozor me Mjesec gleda. Zagrlim ju s leđa, malo se pomakne, da mi napravi mjesta. Mjesta u krevetu spasa, mjesta u ostatku naših života.

 

Autor: Toni Volarić