Ne znate vi, lopovi kako je to. Ne znate kako je kad suza krene niz obraz na svaku pjesmu o ljepotama i ljudima Hrvatske. Ne možete vi, bezdušni mešetari, znati kako se ljubi ova zemlja, nije vam Bog dao tu spoznaju. Nemate srca. Nemate mater. Nemate zemlju iz koje ste izrasli. Jer, mater ste svoju prodali, srce kompenzirali, a zemlju preprodali. Zemlju koja vaša nikada nije niti bila. Ne znate vi, bando u odijelima, kako je kad legneš na zemlju, i slušaš ju kako diše. Pa kad iz dubine čuješ pretke, sve naše stare koje su tom grudom prekrili. Pa kad iz dubine majke zemlje čuješ topot kopita junaka koji su se za nju kroz povijest borili, s njom na usnama izdisali. Kad jurnu prema površini, hrabri ljudi, spremni ju opet iskrvariti, spremni ju opet vrućom i ljepljivom plazmom iz vena zaliti.

Ne znate vi, Armani-dušmani, kako je navečer zrikavca na dalmatinskom kamenu ljubiti, pustiti da vibracije njegovih, većini nevažnih nogica, struje umornim tijelom radnika. Poštenom radniku, znate, ne treba wellnes kao vama, ne trebaju kreme i skupe masti, njegova su terapija vrući hrvatski kamen i taj vibro song upornih kukaca. Pa taj mali stvor voli Hrvatsku više od vas. Jer, vi ste, s morem i poljima i njega prodali. A da krilata ljubav, o tome pojma nema. Ne zna da je prodan, da su ga vaši vjerovnici na dug okupirali.

A vjerovali su vam, kao i dio nas. Mislili su hrvatski zrikavci, da ste tu da i njima bude bolje. Vjerovali su da će more kojem pjevaju, biti slobodno i čisto. Pa su pjevali glasnije, pa su nogicama strugali jače. I kad su divljaci bombe po njima bacali, nisu strahovali, jer su vjerovali. I pjevali. I strugali. „A danas. Grad nas već gori, grudi naše plamte. Ko bratac brata, poljub’te se svi i na vrata! „

Ali vi ste, Armani-bando i vrata izvana zatvorili. Da mi i naši zrikavci ne možemo pobjeći, da s gradom i domom izgorimo. Da sa Zrinskim izginemo. Ko budale, ko noćni leptiri koji udaraju u svjetla vaših skupih BMWa. I samo vam smetaju. Mrlje na limu ostavljaju.

Čekaj, čujete li i vi ovu glazbu. Sve je glasnija, donosi ju jak vjetar. Hrvatski. Onaj pravi, ne vaš stranački, strogo kontrolirani vjetar. Onaj koji će vas pomesti i razbacati po septičkim jamama iz koji ste kao zombiji ustali. Ljubav. Znate li kako je to kad osjećate pravu ljubav za svoju zemlju, za svaku čašu našeg mora, za svaku travku i zrelu trešnju koja iz naše zemlje izraste? Ne znate i zato će vas ta ljubav pomesti i otpuhati. Zato se preko brda kotrlja sila ljubavi koju nećete moći izdržati. Jer vama je ljubav najveći neprijatelj, vama je, trgovci mletački, ta ljubav opasna. A mi koji ju ljubimo, počet ćemo još jedanputa ispočetka. Iz ruševina vaših krađa. Pošten će se narod na slavonskom šoru okupiti i dugo u noš svete pjesme svome Bogu pjevati. Otjerat će zlo, otjerat će vas. I zemlja će im naša zahvaljivati i zemlja će naša crna, opet od sreće plakati.

 

 

Autor, Toni Volarić