Gdje je nestao stvaran svijet? Gdje su ljudi, ne vide se od kurvi? Pardon, prostitutki, poltrona i ulizica. Kako to da nisu važni znanstvenici, umjetnici, kako to da nisu važni književnici i glumci, glazbenici i kipari? Trebaju li nadareni ikome?

Stoje u redovima svojih prekratkih života, čekaju da se na ekranu pojavi njihov broj. Pa da pristupe stolu, sramežljivo, nenametljivo i skromno. Sami bi trebali pitati kako smanjiti ratu i može li se to uopće.

Gledam ju dok blijeda čeka broj. Jeftina haljina, kosa podignuta, skromne sandale, već su nekoliko ljeta na tim glatkim nogama. Do nje, kutija s violinom. Ona čeka sudbinu, ona moli sustav da joj da makar mali predah, da uhvati ritam, da joj se žile malo odmore od briga, ona moli minutu odmora. Da može više biti s djecom, kad već ono stvorenje od njihova oca nitko ne može pronaći. A i bolje, ionako ju je stalno, kad bi djeca zaspala, ti prisiljavao na odvratarije. Gledam onda službenicu, uredna, dobro odjevena, hladna. Kao kornjača, kao gruba santa koja čeka svoj Titanic, kao veliki plavi morski pas u očekivanju skuše. Jer, znate, ona samo radi svoj posao. Pa, ne radimo li svi, pas vam mater? Pa pomozi ženi, ublaži joj muku, traži neki reprogram, vidiš sigurno na tim očima da ju je jako sram što moli. Vidiš na licu drage žene, loše našminkanom, da ne spava, da tko zna što i kada jede, da ju je briga za djecu satrla. Pa, rekla ti je, ti plava hladna nakazo, rekla ti je kako joj je. Ali ne, ti, koja ćeš večeras okružena smrdljivcima, na cajkama čaše razbijati, imaš pravila. A pravila se, draga gospođo, moraju poštivati. Jadna žena ustane, popravi malo izblijedjelu haljinu, zahvali i krene prema skupim, dovkrilnim staklenim vratima. Ona se, kao utroba pakla, sama otvore. I ispljunu ju van. Na vrućinu. U realnost. Ona, s dvadeset i pet kuna u novčaniku, mora nekako danas djeci ručak pripremiti, vraćaju se u 16 sati iz škole, a uvijek su gladni. Pa jedu prije i poslije muzičke škole. Al, neka jedu, misli ona, nek su samo zdravi. Neka rastu. Ali, Bože, pa kako ću ih othraniti, kako odijevati, pa malom noga raste svaki dan, a cura će uskoro u pubertet?

Ustanem, ne znam zašto i kao manijak krenem za njom. Požurim, brza je. Nemam plan, ali ju želim zaštititi. Od svijeta, od korporacija, od neimaštine. Stara budala, znam. Ali hodam. Skoro trčim. Stignem ju kod Kvatrića i zaustavim. Okrene se, pogleda me u oči i odmah shvatim da joj nemam što reći. Pustim ju, ode, mahnuvši čudno rukom, ispalo je kao da sam mislio da je netko drugi. A htio sam ju zagrliti, htio sam da zajedno odemo na prokleti bankomat, da uzmemo smrdljive novce i kupimo sve to joj treba za doma. Slatkiše, umake, čokolade, mlijeko, jaja, sve što joj za djecu može trebati. A htio sam joj reći: „Draga ženo, znam da se ne poznamo, pa šta? Želim biti uz tebe, želim da sretna zaspeš, da budeš mirna, da ne strahuješ više od jutra. Želim te odvesti u skupe dućane, da se dobro obučeš, da klincima kupimo nove tenisice, da tvoji dečko i curica nikada više ne budu obilježeni. Želim da povjeruješ da se sreća može vratiti, da moju ruku shvatiš kao ruku tvog anđela koji će ti od danas promijeniti sudbinu. Otet će te njoj. Odvesti u drugom smjeru.“

Ali, ne. Stajao sam tamo, ograničen mentalitetom po kojem nepoznati čovjek ne može bit spas. A kako ćemo onda prepoznati svoje anđele koji nas čuvaju? Pa niti njih ne poznamo, pitao sam se dok je njezina glava odmicala prema onome što je nekada, prije dolaska okupatora, bio Kvaternikov trg. Jurila je s tom svojom violinom na tramvaj, sva u brigama. I nikada se nećemo sresti. I nikada neću imati priliku pomoći joj. I nikada joj se život neće promijeniti, uvijek će sve biti teško i mučno. Ona nosi svoj križ, kažu. A zašto? Za koji k…  ta mlada glazbenica mora patiti, kome je što krivo napravila? Eto, nisam pomogao. Ali ti koji ovo čitaš ustani ujutro i pomozi. Otmi ih iz ruku novih feudalaca, daj joj makar na jedan dan osjećaj dostojanstva, osjećaj sreće i mira. Puno ćeš napraviti. Odvedi nju i djecu u kino, pa na sok. Neka se smiju i vesele. Ne budi kao ja. Budi hrabar i pomozi. Koliko možeš. I ne čekaj nagradu, ne očekuj da se vrati. Lezi navečer sretan da si dao, da si usrećio, da još ima ljudi. Da nisu svi kurve. Pardon, prostitutke, poltroni i ulizice.

 

Autor: Toni Volarić