Jesi li ikada ostavio dijete u bolnici? Ako jesi onda znaš da su ta zdanja hramovi straha i nade. Neku sam večer i ja ušao u jednu dječju bolnicu. I plakao. Mali pacijenti, velike oči, krpeni medeki u jednoj ruci, duda u drugoj i puno straha na licu. Hodaju male nogice po bijelim hodnicima, lijepe nosiće uz prozor čekajući mamu s mandarinama i jeftinim keksima. Nadaju se, srdašca mala, da će možda već sutra kući. Da će se vratiti svojim sobama, šarenim paučama i psu koji je bez njih već danima tužan. Nadaju se i pitaju što su to loše učinili da zaslužuju igle koje im paraju tek formirane plave žile, zašto ne mogu kao i većina ostale djece sutra ići na trening karatea ili tenisa? Stvarno Bože, zašto? Zašto mali mirišljavi ljudi koje toliko volimo i pazimo dobiju zle boleštine, zašto ne mogu prvo pristojno ostariti, veseliti se životu i plesati na maturalcima?

Dok sam po tko zna koji puta postavljao pitanja, ispred jedne sam sobe, iznad koje je pisalo operacijska dvorana, vidio mladu mamu. Upalih očiju, polusvjesno je u rukama grčevito stiskala malu bočicu soka od mrkve. Gledala je u ta vrata, kao da čeka presudu. Život ili smrt. Njezinog sina, a s time i njezin život ili smrt.

Poželio sam biti nevidljiv i ne smetati joj u, očito, velikoj boli. Pa tko sam ja da se miješam dok se odlučuje hoće li gledati sina kojeg je rodila, kako raste, zaljubljuje se i zabija golove, ili neće? Stara patetična budala koja bi bilo kojom riječi samo mogla upropastiti njezinu koncentraciju na pozitivan ishod misterije kojom se, instrumentima i rukama, sada, dok ona tu sjedi i stišće bočicu, muče učeni ljudi u bijelom. Ili zelenom. Ne može moj stari i životom u hrvatskoj verziji kapitalizma i nepravde, kontaminirani mozak, niti pomisliti kako mora biti mladoj majci dok, ovako sama i bez ikoga svoga, čeka hoće li ikada više vidjeti svoje dijete i s njim se smijati. Ili će ujutro u Gajevu dogovoriti pojedinosti ispraćaja, izabrati lijes i glazbu. I tada, dok sam joj nekim telepatskim ekperimentima pokušao kopati po mislima, hrapavim je i suzama natopljenim glasom prozborila:

„Goran.“

„Molim?“

„Goran, moj sin. Na operaciji je, tu.“

„Siguran sam da će biti dobro“, čuo sam sebe kao izgovaram najprazniju i najočekivaniju rečenicu ikada.

„Pio je sok od mrkve, ovaj tu, kad ga je pokupio motor. Pio je sok od mrkve, razumijete?“

„Razumijem.“ A nisam razumio. Ne bi nitko. Koji je idiot motorom jurio tako da je izgubio kontrolu i pokupio dijete koje je stajalo na pločniku, pokraj vrtića?

Ustala je i bilo mi je neugodno. Nije na njoj bilo krvi. Kao da zna o čemu razmišljam rekla je: „Niti kapi krvi. Zamislite. Samo jako natečena glava. Izobličena glava mog malog sinaaaaa.“ Vikala je i počela ludo ridati.

Zagrlio sam ju instiktivno. Mirisala je na parfem nanesen još jutros, valjda u autu, prije posla. I na duhan, očito je strašno puno pušila otkako je saznala za nesreću. Tko ne bi. Grlio sam ju i šutio.

Odjedanput sam čuo početak pjesme „Wish you were here“. Zvonio joj je mobitel.

„Bivši. Idiot.“ A onda u slušalicu: „Čekam, zašto ne dolaziš?“

On nešto govori, malo se odmaknem, da ne ispadne da slušam. Tu ženu, mladu majku koja čeka presudu, sada, u ovoj situaciji, zove još i bivši muž. Rana na ranu, krv na krv, tuga na tugu. Opsovala mu je i prekinula vezu. Očito je objašnjavao kako ne može doći.

Od tog sam trenutka samo očajnički razmišljao kako pobjeći prije nego joj priopće ishod operacije. Uplašio sam se kao najveći kukavica, kao dijete koje zna da laže tati prije odlaska na roditeljski sastanak u školu. Znaš da imaš tri jedinice, ali samo sat vremena prije nego će se otkriti istina, lažeš da nema loših ocjena. I baš sam smišljao izgovor kako moram ići, opet je progovorila:

„A vi, zašto ste tu?“

Bilo mi je neugodno ženi koja ne zna gubi li sina, reći da sam s malim zbog obične astme. „Ma nešto je zgrabilo mog mlađeg sina, čekamo nalaze, tamo sjedi u čekaonici s mamom. I mi smo rastavljeni.“ Kao da će joj sad biti lakše što još ima propalih brakova.

„Vjerujete li u anđele?“

„Ja?“, pitao sam glupo, kao da je tu bilo još nekoga, pa je možda pitala njega.

„Vjerujete li da su djeca anđeli?“

„Mislim da su nam dani, ovako čisti i iskreni, kao neki korektivi, kako bismo brinući za njih, postali bolji ljudi, ne mislili samo na sebe i svoje sebične guzice, da.“

Nasmijala se. Usta su joj se iz grča razvukla u ne baš najiskreniji osmijeh. A onda se, kao da se boji biti sretna dok ne sazna ima li i dalje sina, brzo uozbiljila.

„Idite, znam da ne želite sa mnom čekati vijesti. Vaš mali ima svog anđela koji očito dobro obavlja svoj posao. Moj Goran ima nekog zabušanta, anđela ponavljača razreda valjda. Idite slobodno, ovo je moj rat, ne vaš“.

Teško sam se pomaknuo. Noge nisu htjele ostaviti ženu punu ljubavi i nade, majku vučicu kojoj je netko ozbiljno ozljedio bebu. Nisam znao što napraviti, još jedanputa u životu. Tko zna koji puta u životu.

„Idite, molim vas, znam da vam je stalo. Ali, slučajno ste upali u ovu predstavu, bez karte i ikakve namjere da ju pogledate. Razumijem da morate vidjeti što je s nalazima. Samo idite.“

Nikada ju više nisam vidio, nisam niti pitao broj mobitela, gotovo da sam potrčao u čekaonicu svojima. Majka mog sina bila je očito ljuta:

„Pa dobro gdje si do sada, jebote. Nalazi su dobri, malom se spava, čekamo te da nas odvezeš doma“, vikala je.

Nisam objašnjavao. Otišli smo svi troje do auta, mali sretan što nije ostao u bolnici, ona ljuta što je uopće morala doći, a ja zabrinut za majku vučicu koja sada saznaje istinu. Nešto je u krošnjama zašuštalo, bila je sredina siječnja i bilo je hladno. Pogledao sam gore. Kao da je kroz krošnje u visine poletjelo neko svjetlo, kao da sam nešto vidio, neko veselo svjetlo, neka energija, neki bijeli trag, kao traka od svile. U jurnjavi prema gore. Prema nebesima. Iznad dječje bolnice.

„Daj više požuri Toni, malom je zima, uvijek si bio spor, pali to grijanje, hoćeš da opet kašlje. Uh, uvijek se ponovo sjetim zašto smo rastavljeni!!!“