Pustite djecu da spavaju. Ne moraju noćas znati sve što znamo mi, neka lijepo sanjaju umotani u našu ljubav. Zagrlite mala srca dok tiho i pravilno otkucavaju sekunde svojih života. Neka mirišu mali anđeli na sreću, neka udišu spokoj, neka u snu plove morima, neka jašu dupine prema pučini. Pustite djecu da ne znaju kako je nama, da ne osjete ni trun naših briga, da ne vide ni sjenu naših bora, da mirno spavaju misleći na Malog princa i njegov svijet koji smo se svi nadali dotaknuti. Neka baš noćas upoznaju Pinokija, ili sretnu princa i strpljivo mu objasne da bi trebao požuriti s tom pusom Trnoružici.

Pustite ljudi djecu da spavaju. Ne moraju znati da smo svi mi, njihovi najdraži mame i tate, upregnuti u tuđe ratove za otimanje bogatstava, ne moraju baš  noćas shvatiti kakav je svijet novog kapitalizma, kako melje i nagriza hrabra srca njihovih roditelja. Ne moraju znati da mi nismo, barem većina nas roditelja, izabrani u nekoliko stotina bogatih koji smiju sve. Neka ne budu ove noći razočarani što im tata ne može mnogo priuštiti, neka ne tuguju što im je mama Bogu obećala biti poštena i vrijedna. Pa šalje molbe na natječaje. Pa se školuje i uči, pa se bori i ne posustaje. Mama traži posao i nada se da će ovaj Božić biti bar malo sretniji od prošlog. A vjerojatno neće. Nego će mama i ovu tihu i svetu noć provesti u strahu od razočaranih očiju koje su pod borom očekivale mnogo više. Pa će ju tata tješiti da je najvažnije da smo svi živi i zdravi. Pa će svi zajedno sjesti oko stola i pomoliti se prije ručka. Onakvog kakav si, u svijetu privilegiranih feudalaca i zauvijek obespravljenih kmetova, mogu priuštiti.

Neki će očevi puknuti uoči ovog Božića. Mnogi će, neki i nogu još punih gelera, baš ove godine odlučiti okrenuti sreću. Izigrati sudbinu. Otkinut će jedan od onih zmazanih papirića s brojem agencije koja daje brze i povoljne kredite. Svima. Otići će u te opskurne urede i tražiti novac da svojim malim anđelima mogu priuštiti Božić kakav su uvijek željeli. Kamata 10 posto mjesečno? Ma jedanput se živi, ne? Sve bi otac dao za veseli dječji smijeh, za šuškanje papira pod malim rukama koje otvaraju prave darove. Vlakiće, legiće ili Play station konzolu. Vrištat će klinci po kući ne vjerujući svojim očima kako je bogat Božić 2017.. Mami će sve biti malo čudno, ali povjerovat će da je dobio povišicu i promaknuće. Pa ne može niti taj vlasnik zauvijek bit pokvareni izrabljivač, možda je shvatio koliko mu radnik vrijedi. Možda se i on obratio, svatko ima pravo na šansu, ne?

Mirisat će kolači, ispeći će mama deset vrsta, kao nekad. Kao baka, mama njezina. Kao kad je ona bila mala, kao u sretne dane njezina djetinjstva. Kao danas pamti taj osjećaj, miris ispeglane nove bijele bluze koju je odijevala na misu. Samo na Božić. Bijela bluzica na bijelom snijegu njezina djetinjstva. Buđenje u ranu zoru i trčanje do bora po darove. Pjevanje božićnih pjesama.

„E pa, sad, kad se sve promijenilo, ove godine kad nam je krenulo, opet ću pjevati za Božić. I to glasno pred djecom, pa nisam slučajno pola života u crkvenim zborovima vježbala. A sutra, s onim novcem koji mi je dao, idem si kupiti novu i to bijelu bluzu“, pomisli brižna mlada mama pred san.

Bio je to najljepši Božić koji su njihova djeca ikada imala. Bilo je mesa i krumpira, kupili su veliki bor i kitili ga satima novim kuglicama, darovi su jedva stali oko jaslica, bili su sretna obitelj. Tata i mama su se pred djecom ljubili i plesali, mama je pjevala, djeca trčkarala po kući, dobro su jeli, bili na misi, pozvali i prijatelje. Kao nekad davno.

Došlo je i proljeće, otopio se snijeg, mamin se trbuščić već dobro vidio. Čuo je zvono na vratima, mala je potrčala otvoriti i nestašno mu viknula: „Tata, traže te neki stričeki!“

 

Autor: Toni Volarić