Kad bih još sedam puta putovao oko svijeta, tambura bi ostala negdje u kutku mog starog srca. Kad bih još toliko volio i slušao Bowiea, Depeche Mode, pa i snimao s mnogima od njih intervjue, nitko mi od njih ne bi istjerao zvuk tamburice iz dubine duše. Tamo gdje ju je posadio moj stari. Možda će nekim strašno modernim i strašno urbanim ljudima ovo zvučati malo čudno, pa čak i primitivno. Ali, mislim da je jedan od najvećih problema ljudi u Hrvatskoj, upravo to da ne znaju tko su i što vole. Sjetite se samo strašne buke pa i pljuvanja kad je genijalni Jajo Houra objavio onu tamburašku. Mnogi s kojima sam razgovarao tvrde da je bend iz moje Dubrave tada prestao postojati. Onaj pankerski, s Bogovićem, onaj buntovni bend iz siromašnog predgrađa. Ali, pustite si večeras kad svi zaspu neku od starih tamburaških i pokušajte ostati mirni i indiferentni. Teško, dragi moji. To je krv, te žice prebiru nam po genima, taj melos struji nam krvlju. Većini, molim lijepo, tko ne voli, ne voli. A uglavnom govore da ne vole oni koji su, dolaskom u uh strašno veliki I urbani Zagreb, ili Split, ili Rijeku, zaboravili svoje. Namjerno.

Kao da je ljubav prema tamburi, Slavoniji, bogatoj masnoj rodnoj zemlji koju su političari u dobroj mjeri uništili ili rasprodali, presrasla u još jedan veliki tabu. Volim kad tambura zasvira, plačem uz nju često, pjevam na svadbama, ona je dio ovog podneblja, ona je iz tog slavonskog blata izrasla, ona je na tom šoru rođena, brate mili. I u čemu je problem? A uz što bismo trebali slaviti? Uz one cajke? Molim, tko voli, ne znam zašto, ali nek’ izvoli. Ja ću ostat uz tamburu.

Evo, slušam ‘Inati se Slavonijo’. Odletim tog trenutka u sad još maglom obavijenu Slavoniju, u ta lijepa sela, među te divne ljude koji po cijele dane rade, brinu za urod, obilaze, hrane stoku, razgovaraju s konjima i psima, čuvaju ih, mole se Bogu za kišu, ili da ih zaobiđe tuča, da suša ne potraje. Oni tu zemlju ljube, grle, srode se s njom, pa i brane kad navale divlji, kao nedavno. Na kraju jednu večer dođu kući, pojedu vruću juhu u ljetnoj kuhinju, pa odu na stari drveni krevet i zauvijek zaspu. Pod istom svojom zemljom završe.

Pokažu Slavonci, koje ja pamtim kad me kao dijete stari vodio u Novu Kapelu, kad vole, pokažu kad pate, plaču kad im umiru. Ali, tambura se ne odriču. Pune su slavonske ravnice pokojnih generacija, djedova i baka, očeva i majki koji su živote posvetili svojim obiteljima. Pune su križeva pod kojima leže životi, srca slavonska, uvele ljubavi, bile nedjeljne košulje, dukati, pune su nam ravnice muzike koja slavi ljubav ili za njom plače.

A tamburaši? Ma, sunce ti jebem, pa k’o da svaki puta zadnju sviraju. K’o da sutra neće svanuti, tako slavi i tuguje Slavonac. K’o da zadnji puta danas na misu ide, k’o  da bi mog’o umrijeti jer se ona njegova za drugog udala. Kroz selo ide svadba, on kod kuće s bocom rakije, pati da mu srce ‘oće iskočit. Plače Slavonac dok šorom njegova ljubav u bijelom prolazi. Za drugog se udala. A rekla je da bit’ će njegova. Pa pije. Nagne k’o stari Šova u ‘Sokolu’, nagne da utopi tugu. Razbije bocu, šljiva zamiriše. Pa naruči još jednu pjesmu.  Tu noć kad si se udavala. Krene pjesma, Slavonac ustane, raširi ruke, podigne glavu prema nebu. K’o da će pokojnu majku na nebu vidjeti, k’o da će ga ona čuti i još jednom s neba pomaziti, još ga jednom od tuge sakriti. Kroz suze Slavonac pjeva. Prijatelji ga grle i ne daju da padne. Čuvaju ga. Stari psi. Ne odlaze dok ne zaspe. Kući tada odu i tamburaši.

A ujutro, u ranu zoru, dok pijetlovi na bunar zovu, izađe onako supijan, izađe na prvo sunce i ponudi mu glavu, Da ju zagrije, da joj da snage. Da preboli, Da rana, kao u ratu, zaraste. Da zakorači u ostatak svog života. Na svojoj zemlji. U Slavoniji. Slavonijo ‘ko te nije volio.

Kad jurite auto putom koji su neki vizionari prozvali bratstvom i jedinstvom, znam da ne stignete skrenuti u npr. Lužane, Požegu, Kapelu, Pleternicu, Veliku. Ali, otvorite prozor. Osjetit ćete miris zemlje. I iz daljine čut tamburu. Koja vjeruje da će bit’ bolje, koja žicama ne da mira. Pjevajte. Ne sramite se. Život prolazi. Još večeras idite na tamburaše i pjevajte. Pisma će ostati, kad nas ne bude.

 

Photo: Turistička zajednica Vinkovci

 

Autor, Toni Volarić