„Daj proviri“.

„Ma proviri ti, oćeš da me njihov snajper skine?“

„Ajd sjedi onda, imam još malo one paštete.“

„Strunula ti je na toj vrućini, nije?“

„J…m ti rat, kad ćemo doma? Pa jbt, mali će mi sad u rujnu krenuti u prvi razred, a ja ću trunuti ovdje s tobom i čekati da me oni divljaci dođu zaklati…“

„Ma neće doći, nisi čuo da nam stiže pojačanje, naši su nabavili neke dalekometne rakete, sve će ih spržiti, vidjet ćeš. Imaš vode?“

„Još malo buraz, evo ti, ali nemoj do kraja.“

„Imaš sliku žene?“

„Uvijek uz mene.“

„Uh, dobra, sad mi se, nakon tri mjeseca ratovanja i krvi, svaka čini kao boginja.“

„Moja Ana. Vidio sam ju kako pleše u mjuziklu, uh kako je izgledala, nisam oka skidao s nje, pola predstave nisam vidio. Čekao sam kraj i napao ju u kafiću Komedije, hahaha.“

„Pssst, čut će te ovi, tu su u onoj kući preko puta, pa rek’o sam ti.“

„Ma znaš šta, nije me više briga, predugo šutim, pužem i skrivam se k’o neki štakor. A na svom, u svojoj zemlji.“

„Nemoj me zaje….t, oćeš da poginemo? A čime se ti baviš?“

„Režiram dokumentarce.“

„Ha?“

„Radim dokumentarne filmove o ljudima, prikaze karijera skladatelja, slikara ili glumaca.“

„Ahhaaa, to.“

„Gdje živiš, pričaj mi malo. Ali tiho.“

„U Dubravi, dijelu grada koji mnogi ne vole jer je, kao, opasan. Imamo malu kućicu, Ana, ja i mali Domagoj. Vrt s par šljiva i orahom, puno zelenila, strašno volim taj komadić doma, ne bih se mijenjao za cijeli neboder u centru.“

„A tu, kako si završio?“

„Pa jbt, javio sam se, nisam mogao gledati rušenja i palež. Još mi je pokojni stari uvijek govorio da moramo sve napraviti da Hrvatska postane neovisna država, da on to neće dočekati, ali da mi našoj djeci, njegovim unucima, moramo stvoriti državu na koju će biti ponosni, bogatu i lijepu zemlju slobode. Tako je govorio.“

„Pa sad kad otjeramo ove, takva će i biti, samo da se nas dvojica vratimo kući živi i zdravi.“

„Sjećam se kako smo na proslavama u Dubravi, uz gitaru pjevali naše pjesme do ranog jutra. Samo bi stari, kad bi krenula neka od Vice Vukova tražio da budemo tiši. Nisam razumio zašto, ali smo ga poslušali. Stari i stara bi na riječi nekih pjesama plakali i to od nas skrivali.“

„Da?“

„Aha. Nevjerojatna je ta ljubav prama domovini bila. Nikad mi nisu govorili ništa protiv drugih naroda, nikada ništa. Ali su držali svoje, nedjeljnu misu, imendane, Božiće i Uskrse, Cvjetnice i te, neke pjesme.“

„Ha i evo te sada sto metara od stvorova koji u toj državi stvaraju novu, svoju. I evo nas, buraz sada pred stotinjak njihovih tenkova, s malo paštete i skupo plaćenim kalašnjikovima. Šta sad ne zapjevaš te pjesme? Hahaha.“

„Pjevat ćemo ih opet, vidjet ćeš, dolazi vječna sloboda, moj će Domagoj biti sretan, bit ćemo dio razvijenog svijeta, brinuti kao država sami o sebi, urediti ekonomiju, pa samo od turizma bismo svi mogli živjeti.“

„Glumiš da se ne bojiš, glumiš da ne znaš da će nas ovi pregaziti i pobiti? Ti si kao hrabar dečko iz te tvoje Dubrave, ha režiser?“

„Bojim se. Ali vjerujem da ovo nije uzalud. Svaka muka, posebno ova ima smisla. I stari bi mi sad to rekao, sigurno je gore ponosan što sam tu.“

 

„Pssst, slušaj, pale se motori.“

„Pas m…r.“

„Majko mila, zemlja se trese.“

„Oče naš koji jesi na nebesima…“

„…sveti se ime tvoje, dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…“

„… kako na nebu tako i na zemlji…“

„Brate, zgazit će nas doslovno…zagrli me zadnji put, dovršit ćemo molitvu zajedno. Izvadi te slike na zemlju i ja ću svoje..“

„Da, nisam te pitao za tvoju priču…“

„Nikad ni nećeš…“

„Ajmo sad, pred njih, za Hrvatsku, za naše žene i djecu, za njihovu budućnost, za naše očeve i djedove koji su sanjali slobodu…“

„Moli!!!!“

„Kruh naš svagdanji daj nam danas i otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast!!!!!!“
„Nego izbavi nas od zla. Amen!!!!“

„Zakopaj slike da ih ne nađu. Ajmo van, daj taj tromblon. Pucaj!!!!!“

„Režiser!“

„   „

„Ej režiser, ajmo! Šta si se sad usro!“

„   „

„Režiser!!!!!!! Majku vam je…m!!!!!!! “

„  „

„Spavaj ti, buraz, spavaj. Bit će Hrvatska slobodna!!!!! Obećajem!!!!!“