Umro je pater Duda. Umro je s njime dio mojeg djetinjstva i mladosti. Umrle su riječi njegovih fenomenalnih propovijedi, sad će, dragi starac, govoriti svim našim dragima na boljem svijetu. Pomalo vam, dragi pater Bonaventura, zavidim. Što ste otišli s ovog legla grijeha, iz ove strašne nepravde i središta zla u kojem ste stajali kao duhovni gromobran, kao čelični stup koji je, prikupljanjem zala, čuvao sve nas. Za svaku biste teškoću imali riječ, za svaku muku objašnjenje.

„Uzmi svoju muku i predaj ju Isusu. On je tu, pokraj tebe, s tobom hoda, da ne padneš, da ne odustaneš. Ne brini, on je tu“, govorili ste.

Za to su se vrijeme mnogi samo pravili da vas slušaju. Pa su se formalno ili samo onako, učlanjivali u razne grupacije kako bi napredovali u životu. Te su ih grupacije vrlo brzo povele u zlo, otimačinu i grabež. Nedjeljom su pred vama glumili Isusovog sljedbenika, davali bogatu lemojzinu, u prve se redove, bliže vama i Isusu gurali. Glasno pjevali, za molitve oči kao u transu preokretali, na koljena i kad ne treba padali, u Glasu koncila se oglašavali. Kao, da vam bude drago.

Ali, dragi naš pater Duda, sve to vas nije zanimalo, ne može se čisto srce i ljubav Božja kupiti. Ne može. Znali ste vi to dobro. I propovijedali ste nam o malom Isusu koji ljubi svakog čovjeka, posebno onog u nevolji. I govorili ste blago malenima i siromašnima, govorili ste da se cijela Biblija može svesti na triolu Bog-čovjek-svemir. Vi ste govorili, oni su klečali. I krali. I pitali smo se mi mali i jadni kakav je to Bog koji dopusti takvu planiranu otimačinu, kakav to Bog ne spriječi pogibiju naših mladih sinova, naših patnika koji su sa zadnjim dahom, negdje na fronti, Isusa i Hrvatsku zazivali? Zato govorim blago njima i vama. I oni i sada vi, vidjeli ste i Isusa i Hrvatsku u svoj ljepoti. S njima ste sada gore. I vjerojatno ćete prvi puta večeras mirno zaspati.

Ja vas, dragi naš pater, vidim kako cijelog dana gore svirate orgulje, onako improvizirajući, kao na Kaptolu nekada. Kad se umorite, onda sjednete u lađu, odgurnete se od svete obale i dugo plovite. Sa obala vam mašu naši anđeli za kojima smo toliko plakali kad su otišli sa Zemlje. Moja baka, djed, otac, daleki preci, naši stari, vojska naših pređa, oci naši, drage majke, sestre i braća. Svi vam mašu, a vi se onako dječački kao uvijek, malo sramežljivo smijete.

O Bože, zar si pozvao mene? Pozvao vas je, dragi profesore, dragi učitelju i duhovni oče. A vi biste se njemu uvijek odazvali. I nas nagovarali da se odazivemo. Kad nas pozove. A pozvat će. Nego, idem sad pokriti moje sinove i do sutra razmisliti kako da vas ubacimo u redovitu večernju molitvu, negdje između anđela čuvara i čuvaj nas djecu noću i danju. Svaku ćemo vas večer spominjati. I čekati da prvi od nas sjedne na tu obalu i maše vam dok plovite nasmijani. I slušati vaše propovijedi i pjevati s vama. Glasno i bez srama.

Jer, kakav se čovjek srami vlastite vjere, kakav bi čovjek zanijekao svog Boga? Zbog koje stranke, materijalnog interesa ili trenda? Kao da je neka sramota ljubiti bližnjega kao samoga sebe, kao da je na nečiju štetu ne činiti drugim što ne želite da oni čine vama, kao da je zlo opraštati i za svog neprijatelja moliti?

Slika za kraj. Kad ste i kako ste za oltarom na Kaptolu glasno pjevali „Rajska djevo kraljice Hrvata“. Ja, desetogodišnji dječak, nikada nisam zaboravio taj ushit na dragom licu, nikada nisam zaboravio da moram živjeti vjeru, kako god to nekada teško bilo. Ne uspijevam. Često posustanem i dopustim si slabost. Ali onda, kad je najteže, pred oči mi dođe vaš lik za oltarom, vaše oči podignute prema nebu i iskreni ushit trenutkom u kojem Bog susreće vjernike. Iza vas kao da sam vidio vojsku onih pravih i iskrenih Hrvata, poštenih i pristojnih ljudi bez knjižica u džepovima. Umjesto stranačkih amblema, mi smo u džepu oduvijek imali kartu. Za brod. Kojim ćete proći i sve nad jedanput povesti u vječnost.

 

Toni Volarić