Strašno sam loše spavao. Vrtio se, stalno budio. Naime, imam narudžbu za tekst. Obećanje se mora izvršiti. Sjeo jutros rano pokraj mora, odlučan pisati o ljubavi. Ne mogu to tako, mora mi tekst doći. Kao i obično kad ne znaš kuda da gledaš i što da radiš, uhvatiš mobitel. Često kad mi nešto padne na pamet sam sebi pošaljem poruku s nekom rečenicom ili naslovom. Nedavno sam tako na katamaranu s Korčule za Dubrovnik zapisao: Ružna si baš koliko treba.

Ha? Što sam s time mislio, pitam sebe sama? A, znam.

Ostarjela ‘Novalja’ reže masno more oko Korčule. Amerikanci urlaju ‘I was like this or like that’, Talijani uobičajeno kričavo nešto raspravljaju, a posada apatično odrađuje put prema Dubrovniku za premalu plaću. U zadnjem redu, skroz do prljavog prozora, sjedi ona. Malo pogrbljena, kose svezane u rep, bosih nogu podignutih na sjedalo. Čita knjigu. Sama je i jaaako mlada. More dobro ljulja, javljaju da će uskoro tutnjati ljetne oluje, a ona čita. Površan bi ju promatrač odmah proglasio ružnom. Ali, imam prijatelja, filmskog snimatelja, koji mi je nekoliko puta u zadnjih desetak godina rekao da idealna žena mora biti malo ružnjikava. Naravno da nisam shvatio kako može tako razmišljati. Prvo, da se razumijemo, žena ne može biti ružna. Može imati nesavršen nos, sitna usta ili ne previše razvijeno poprsje. OK. A koji je to mužjak savršen? Brad Pitt? Možda mu smrde noge. Možda i ne. Možda je dosadan u krevetu. Možda i ne. Ali savršenog nema.

Dakle, o čemu ovaj ostarjeli ćelavac onda priča? O nesavršenim ženama koje daju sve od sebe, o toploj neobuzdanoj ženskoj duši koja te ljubi kao da sutra neće doći. O njoj s malo većim nosom, lošom kosom, viškom kilograma ili onim mekanim dlačicama iznad guze. Ružna je, sunce moje, baš koliko treba. I ljubim ju cijelu iz sve snage. I volim ju toliko da jurim kući s posla, nosim u nosu miris kože, tu ženu i njezino srce umotano u nesavršen fizički okvir mesa, vode i kisika.

Ti nisi bila kraljica razreda, tebi nisu pisali pisma, školarci nisu tvoju sliku nosili na WC da prvi puta ispitaju funkcioniranje klipića među nogama. Nisi bila miss, uvijek su te malo držali po strani, znam. Nisu ti na maturalcu virili kroz ključanicu kupaone, nisu si potajno gurali tvoje gaćice pod nos, nisu se zbog tebe napijali. To su bile one lijepe, zgodne  Ali, ti si moja kraljica, moje nesavršeno stvorenje, moja biološka druga polovica. Tvoja je koža omotač mog nemirnog i ludog srca, u tvom krilu morao sam naći mir, sahraniti sve muške strahove i sumnje, ugasiti sve ratove i tuče. U tebi sam, ružnoj koliko treba, našao sebe, bijeg od ljudskog zla, mir duše koja se toliko boji jutra. Ti me zagrli i drži tako. Da sve isplačem.

 

Autor, Toni Volarić