PISMO OSTAVLJENOM MUŠKARCU

Spavaju. Za dvadesetak sati ih vraćam mami. To vraćanje je, za one koji ne znaju, daleko najbolnija posljedica razvoda. Imaš dva sina. Nemaš ih. Dok ih imaš pokušavaš im ugoditi kao da si na dvotjednom ispitu za spas godine. Trošiš puno više nego što bi inače. Ali, naravno da nije stvar u novcu. Trošiš emocije, pokušavaš ostaviti pečat do idući puta kad ćeš ih imati. Jer kad odu, onda su s njim, nekim.

Ovo je pismo suprugu moje drage prijateljice koji ovih dana prijeti, tuče, razbija po kući, kontrolira ju i ucjenjuje. Da, rekla mu je da ga više ne voli i da ima drugog, da želi razvod i da će moći djecu viđati kada i koliko hoće. Ona ga moli da prestane, čak je u dva navrata zvala i policiju da ju zaštiti. Pobjegla je mami, pa se zbog njegovih ucjena vratila. Ovo pišem njemu moleći ga da shvati, da prestane i pusti ženu da diše. Da otpusti prije nego se dogodi nešto još puno gore.

Prema većini statistika, svaki treći brak u Hrvatskoj se raspadne. Ne želim sada sve koji ove vruće dane koriste kako bi, svečano odjeveni, potpisali državi ili Bogu da se vole, obeshrabriti. Ali, to je statistika. I to, kažu, ne ona kad platite agenciji da vašu stranku ili udrugu proglasi narodu najdražom. Naime, put od večere za tete i rođake u nekom hotelu, mahanja zastavom i isforsiranog veselja, do situacije u kojoj vraćaš i uzimaš djecu, prilično je jednostavan.

Žena te voli, tepa ti na uho, vrišti u krevetu, traži da imate dijete, glorificira te pred prijateljicama, kupuje seksi donje rublje i da sad ne opisujem. Onda ti jednog dana objasni da bi bilo bolje da se malo distancirate da promislite o vezi, kako dalje i tome slično. Ti odeš uvjeren da će sve biti u redu. Ali nije. Uopće. Naime, kad te žena prestane voljeti, bio ti za to kriv ili ne, onda ti nema pomoći. Odjedanput shvatiš da više nisi taj, da je u igri netko drugi. Tvoje je prošlo. Samo tako. Kao kad završi film, a nema desetominutnog bonusa kao u “Gospodaru prstenova”.

I to je u redu, takav je život. Nisi bio na visini zadatka, ili je jednostavno taj novi bolji. Varao si ju, zanemarivao, previše mislio na posao, nisi dovoljno zarađivao, bagatelizirao, nedovoljno cijenio, povremeno popustio nekoj klinki koja skuplja trofeje, bio si budala. OK, to mogu prihvatit. Uvijek ima boljih. Ali, djeca. To je živi problem, mala stvorenja koja upravo u obitelji koja više ne postoji, traže uporište, snagu i samopouzdanje. A obitelji nema. Naime, znam dosta takvih slučajeva. Ponašanje roditelja varira. Od osvećivanja bivšem ili bivšoj preko djece, do doživotnog truda da tim klincima održe privid ljubavi i brige. Ovo drugo je, naravno, bolje i društveno prihvatljivije. Ali, nije lako.

Znate, imate u muškom genetskom kodu neke pogreške. Jedan od njih je da tog nekog novog i boljeg treba zgaziti. Nemojte mi se sad, dragi muškarci čuditi o čemu govorim i tvrditi da niste svjesni atavističkog poriva kad saznate da vam je suprugica jednostavno promijenila uho kojem šapće. Neki apstraktan ponos, sličan onom lavljem kad mu drugi mužjak uđe u teritorij, nešto jadno i primitivno, nešto čega bismo se morali sramiti. Nešto čemu se teško oduprijeti. Posebno ako znaš da si fizički nešto spremniji od prosjeka, pomisliš gumicom izbrisati čovjeka koji je tvojoj ženi znao dati više i bolje. Ili joj samo jasnije pokazati osjećaje, ili ju više i kvalitetnije voljeti, ili je bogatiji, starci su mu ostavili više nego tebi, ili je zgodniji, sposobniji, mirišljaviji, ili intelektualno superiorniji. Ili te ona jednostavno više ne voli. Što god. Sam si si kriv, dragi moj. Sila, prijetnje, krv, znoj i suze, neće pomoći.

Imao si sve, sad si ostavljen. Jbg. Moraš dalje uz stalnu obvezu da djeci budeš primjer i oslonac. A ne govorim teoretski. Ovih dana ta moja prijateljica iz djetinjstva prolazi tu vrst kalvarije. Muž ju ne pušta, ucjenjuje nekim navodnim snimkama, govori da će sve to pokazati djeci i prijateljima. Čak muškarcu kojeg ona danas voli šalje prijeteće poruke da ju ostavi na miru. Obrisao bi ga on gumicom, kažem vam. Probudio bi se ujutro i shvatio da nije zeznuo brak, da nije bivši. E, to ti ne ide tako, dragi čovječe. Što prije se moraš pomiriti da ćeš do kraja života dobivati i vraćati djecu, da se silom ništa neće riješiti, da ne možeš isforsirati žensko srce niti ga zarobiti.

I sam nisam bio superman. Upravo suprotno. Neko sam se vrijeme borio sam s vjetrenjačama, vrijeđao, pokušao ju uvjeriti da griješi, da sam super. Sram me zbog toga, iako nije bilo nikakvih drama kakve drugi prolaze. Danas sam slobodan, miran, zadovoljan i sretan što si nisam dopustio ništa radikalno niti primitivno, niti slično onome što ovih dana radi muž spomenute prijateljice. Znaš, dragi čovječe, tvoj život je samo tvoj, a njezin samo njezin. Svatko ima svoj put koji u manjoj mjeri određuje sam. Znam da ti zvuči kao floskula, ali možda te još negdje netko čeka. Možda je tvoja velika ljubav još neproživljena, ne možeš to znati. Zato, budi faca, podigni glavu, ostani velik i pusti ju. Njezin se put mora ostvariti, nisi Bog. I brini za tu djecu, nemaju ona ništa s tvojim bijesom, nisu tražila da se rode. Odeš li podignute glave, ostaneš li velik, pa makar srce u tebi pucalo, moći ćeš jednog dana bit sretan. Nastaviš li s nasiljem i ucjenama, zatrovat ćeš srce zauvijek. Znam, lako je reći. Ali, bio sam u tvojoj koži. Pusti ju neka leti. Čak i kad znaš da to nije let, čak i kad vidiš da radi krivo. I za nju netko gore brine i ta ptica mora letjeti. Samo, bez tebe….

 

Autor, Toni Volarić