Freevoice prvi objavljuje djelić autobiografske knjige jednog od najplodnijih skladatelja ovih prostora, Rajka Dujmića.

Vraćao sam se jedanput u moju Crnčićevu s violinom u crnoj kutiji. Po snijegu koji nitko tada nije čistio danima. Sjećam se kako je taj snijeg škripao. Čak i u toj sam škripi i izmjeni koraka čuo ritam. Ritmu koji mi je trebao prilagođavao sam korake, skakutao, podizao glavu da mi snijeg pada u usta.

“Ej, mali, sirotinjo!”, shvatio sam prekasno da iza mene hoda pet starijih iz škole.
Šutio sam i ubrzao korak. Imao sam šest godina, nisam imao šanse.
Potrčali su za mnom, a nisam htio bježati. Stari je zakon ulice da ne smiješ pokazati strah.
“Čujes li ti jadniče da te mi zovemo?”, grmio je najviši od njih stojeći ispred mene, sigurno s obje noge ukopan u zagrebački snijeg.
“Kaj je?”, sve je što sam uspio izustiti prije nego su mi iz ruke oteli violinu.
Jedan od njih izvadio ju je iz kutije i počeo glumiti da svira gitaru. “Ti si onaj sirotan koji živi s mamom i bakom, priča se po kvartu da ste jadni. A ono, ti veliki umjetnik,” podsmijavao mi se vođa i dalje stojeći točno ispred mene. Valjda da ne pomislim na bijeg. Gledao sam prema onome s violinom i morao odlučiti kako dalje. I odlučio sam. Niti danas nemam pojma otkud mi ideja za takvu taktiku.
„Vi ste obična stoka“, rekao sam.
Za to vrijeme jedan je čučnuo iza mene, ovaj vođa me gurnuo i opalio sam zatiljkom u snijegom prekrivenu cestu. Prvo čega se dalje sjećam bilo je da otvaram oči, gledam u uličnu lampu kraj koje promiče bezbroj nebeskih pahulja, da me neka žena pokušava podići i da strašno želim da tu bude moj veliki tata. A nije ga bilo. Ni tada ni mnogo puta poslije toga. Kaputić iz Varteksa bio je sav mokar, bilo mi je zima i bilo me sram. A najgore je tek dolazilo. Na dva koraka od mene, napola prekrivena snijegom ležala je slomljena, moja mala violina, moj prvi instrument koji je mama tko zna kako kupila. Jadna moja gospođa mama iz Austrije, šta sad da joj kažem, kako da dođem doma i uvjerim ju da ništa nisam kriv, da sam se samo pokušao obraniti od sile i nepravde.
A ona me, kad me ugledala na vratima onako mokrog i promrzlog, u pratnji gospođe koja me našla na leđima, samo jako zagrlila. A onda brzo skidala s mene mokru odjeću. Mirisala je na moju dragu mamu, na zaštitu, na ljubav koja ne propituje i ne traži nista zauzvrat, na sigurnost koja me nikada više neće predati lokalnim razbijačima.
“Ljubavi moja mala, bit će sve u redu. Sutra ćemo ti i ja napisati tati pismo da nam u nekoj dalekoj zemlji kupi novu violinu. Nećeš ti meni zbog ovoga odustati od glazbe, obećaje ti tvoja mama”, šaptala je riječi koje nikada nisam zaboravio.
Prosipala je po mojoj maloj glavi ljubav i tek sada kad ti ovo pričam shvaćam da me nikada nije pitala šta se zapravo dogodilo. Moja Lotti, sve moje. Sve dok imaš mamu za tebe kucaju dva srca. Tvoje i njezino.

 

Autor, Toni Volarić