Zove me kolega na rubu očaja. Pošteno je na jednoj lokalnoj radio postaji odradio sezonu, a gazda mu mjesecima duguje pola zadnje plaće. 500 eura. Nekome malo, kolegi trenutačno jako puno. Zove nekoliko puta na tjedan, raspituje se i saznaje da je gazda u međuvremenu upao u teške financijske probleme, pa navodno i posudio lovu od ljudi od kojih ne bi nitko normalan. Ali, sve to nije njegov problem. On je svoje odradio, radio je, puštao reklame, novac je sjedao. To što je taj novac odlazio u vjetar kako bi gazda održavao sliku o sebi među sitnim političarima i poslovnjacima, to nije njegov problem. On mora platiti režije i to je sve.

 

Stvarno kakvi su to ljudi koji s jedne strane u londonskom Harrod’su, kako bi fascinirali ljubavnice ili supruge, za sat vremena potroše tisuće eura, a svoje ljude ne plaćaju. Za njih su, naravno čast iznimkama među vlasnicima, zaposlenici, novinari, voditelji i tehničari obična jeftina stoka. Medij ionako ne razumiju, a najveći dio ih je jednostavno dobio te radio postaje u ono zlatno doba kad je svaki rođak dobio po nešto. Da se malo poigra i da služi političaru koji im je igračku darovao. Ništa njima ne znače imena dobrih radijskih novinara, voditelja ili urednika. Jer im radio ništa ne znači, jer nije ispao zlatni rudnik kakav su im obećavali, jer su tek poslije shvatili da tu ima puno posla i da slušatelji, pa onda i marketinški partneri, ne žele slušati loš program. Jer se pojavila konkurencija.

 

Sve je to još nekako funkcioniralo dok je išla građevina. Da, većina vlasnika medija o kojima je riječ bave se građevinom, iako i o njoj ne znaju baš previše. I u toj su branši bili nečije sluge i za to su trebali u ono vrijeme potporu političara koji ih je uvjerio da neke poslove uzmu na svoje ime. I uzeli su, pa bilo je to u ono vrijeme kupovanje ugleda. Ili im je, pridošlima s kojekakvih dalekih sela i planina, tako izgledalo. Kupili su se njemački automobili s kožnim sjedalima, nabavila nova odijela, pokupovale diplome i nekoliko društvenih stepenica bilo je naglo preskočeno. Novo-hrvatski Ivica Kičmanović je postao gospon kojeg pozivaju na božićni domjenak u Vladu i velike tvrtke.

 

Svatko bi se normalan sada pitao zašto ti voditelji, urednici i novinari pristaju raditi za takve? Pa, nema izbora, premala je ovo zemlja i jadno medijsko tržište da bi baš svi mogli birati. Pa teško je danas spomenuti ime medijske kuće koja je financijski stabilna, koja, zbog prevelikih apetita vlasnika ili nestručnosti samoprozvanih menadžera, nije otpustila stotine ljudi. Angažiraju se uglavnom mladi i jeftini, kvaliteta izgovorene ili napisane riječi pada, novinari plaze po podu, prihvaćaju bezobrazno loše uvjete rada, pokušavaju postojati i dočekati bolja vremena. I uvijek ima dosta takvih koji će pristati pasti još niže, koji će ići ispod granice profesionalnog i ljudskog dostojanstva. Zato struka propada, zato novinarstvo prelazi u PR, zato publika sa skepsom prihvaća vijesti koje čuje, automatski razmišljajući u čijem je interesu objavljena i što se zapravo dogodilo.

 

Za nadri-poslovnjake s početka priče najgore je kad privilegije prestanu, kad dođe konobar naplatiti račun. Kad više nema političkog zaštitnika koji će uvijek pomoći, kad više nema jeftinog novca ili dobre kompenzacije na principu reklama u programu za šleper cigle. A ta su vremena ovdje, kucaju po skupim vratima njihovih elitnih vila, istina im ne da spavati i kao neka stara vještica koja se javlja u snu poručuje: «Nisi ono za što si se izdavao, carstvo kojim se hvališ je običan veliki balon. Koji, osim svega, više i- nije tvoj.

 

Sve će Kičmanović poduzeti, nazivati, častiti Ukrajinkama ili Poljakinjama, čekati pred uredom rođaka-ministra. Ali, nema ga više. Promijenila se vlast rođo, tvoja je dogorjela. A tko će opet sve platiti? Jadni vrijedni ljudi koji su voljeli radijsko novinarstvo, koji su živjeli za živo javljanje s nekog dođađaja i neko vrijeme živjeli u uvjerenju da su potrebni i da vrijede.

 

A ne vrijede. Ništa više ovdje ne vrijedi.