Evo me. Srce mi lupa ko blesavo, tlak raste, a da nitko ne zna zašto. Možda je i mozgu dosta. Pa jbt, rasplačem se na svaki drugi film, na svaku treću pjesmu, na svaki stih. I sad sam sjeo napisati još taj jedan tekst, neki simboličan niz riječi koje će netko negdje nekada čitati. Svi tekstovi nastali su na neku glazbu, pa će ovaj početi na „Romeo and Julliet“, Dire Straitsa. Slike polako izlaze pred oči. Uvijek prvo izlazi more, uvijek prvo. Ne volim ovo mjesto na kojem sjedim, zato već dugo ne pišem. A i radim na ispisivanju života drugih, onih velikih i vječnih muzičara, onih koji su ispisali soundtracke mog i vašeg života. Dakle, prva slika je more, mirno, glatko, tajanstveno, duboko, do crnine duboko, do beskraja široko, do očaja slano, do fascinacije prostrano. Moje more. Tvoje more. Naša velika ljubav, naš zajednički tajni ljubavnik kojem uvijek bježimo kad se čini da se među ljudima pravda i ljubav naći ne mogu, kad oni slabiji među nama uđu u birtiju i trgnu jednu s nogu. Da rastjeraju strah i stres bivanja među lopovima i ulizicama, među nama slabima koji se ovima ne usude oduprijeti.

Druga slika su njih dvojica. Plavi, sad već ozbiljno visoki, jačih crta lica, nasmijani, očiju uprtih u mene dok im nešto o životu govorim. Dok pokušavam biti star i kao nešto mudar, posebno kad me o prvim ljubavima pitaju. Odgovoriti maloj na poruku ili čekati i praviti se da ti nije važno, što svojoj simpatiji kupiti za rođendan, koju majicu obući za školski tulum. Pa onda zašto ih neka grupa ne prihvaća, zašto su višak kad se formiraju nogometne ekipe, zašto ih je sram govoriti engleski, zašto ovo stari moj, zašto ono. Vidim nas na kavi, oni sa cijeđenim sokovima koji to i nisu, ali koštaju, ja s nekom beskofeinskom koja mi očito srce ipak nije spasila. Sjedimo nas trojica, sunce tamo negdje ponovo pada, miriši rano ljeto, puše blagi Božji dah s planine, tjera slabo lišće i vreće bijele bačene nakon dućana. Skuplja ih na nekom zidu, pa još koji puta prevrne, pomiješa lišće i vreće, poneki račun iz ruskog dućana, stari lak za kosu lupeta u tom klupku, perje iz nekog novog hotela što do nedavno bio je banka, sve to udara u zid i tjera me da pomislim na kraj. Samo je Knopflerova gitara postojana, samo struja radi još, sve drugo posustaje ove svibanjske večeri. Posustajem ja. Usred velikog posla, usred projekta po kojem bi me mogli pamtiti, usred ispredanja priče o velikim ljudima, o većima od svih nas, kojima je Bog dao više talenata, o onima koji su nam notama olakšali brige na Zemlji. Dvanaest velikih, k’o dvanaest glazbenih apostola. Kažu mi svako malo, to se ne može, to nije fizički moguće prijatelju dragi, od kraja trećeg do kraja devetog mjeseca isplesti, taj će tepih duša ostati nedovršen, ti te filmove nećeš gledati.

Treća si slika ti. Moja tajna ljubavi. Gledam te u oči, opet se smiješ kad ne znaš što bi, opet misliš da pretjerujem kad ti kažem da nisam dobro. Opet tvoja mladost starosti ne vjeruje. Daleko je to od tebe. To vrijeme koje nam je svima unaprijed iscrtano, daleko je to od tebe. Pa ne brineš i mojoj brizi ne vjeruješ. Za tebe je život livada šarena, pčela prepuna, puževima i djetelinom pokrivena. Ti hodaš k’o da lebdiš, uporno se smiješ i dane ne brojiš. Još. I neka. Nije ti ni vrijeme. E sad, pripreme za kraj filma.

Klupa kraj mora. Bonaca ko da je netko milijune litara mirisnog ulja prolio zaljevom. Na klupi ti s mojim dečkima. Ti su onoj ljubičastoj haljini, oni u kratkim hlačama i japankama. Čekate da se Sunce utopi u soli. (Da, da, sjećam se kad smo se ono ti i ja noću kupali goli). Čekate, zagrljeni. Ti ih čuvaš. Manjeg u krilu, većem si dala ruku. Pusti ga, znaš da mora glumiti da nema osjećaja, da je opasan i jak. Ipak, daj mu ruku, uzet će ju s vremenom. Velika zlatna kugla sprema se na zadnji uron. S njom i ja. Vidiš li me? Možete li me vidjeti vas tri duše moje duše? Čist sam i miran. Zaranja užarena kugla, zaranjam polako i ja. Do trbuha. Još malo i more će i kuglu i mene progutati. Disanje će stati, srce se napokon odmoriti, brige nestati. Pogledajte, ribe iskaču, male, za njima dupini. Skaču pred zlatnom podlogom umirućeg sunca, kao pred platnom, kao pred kulisom mog zadnjeg filma. I onda iz nebeskog zvučnika krene ona prokleta gitara Pink floyda, na početku „Shine On You Crazy Diamond“. Tako znam da je sve u redu, tako znam da je kraj, tako sam miran dok vas vidim na toj klupi, u vodi već do vrata. Ne brinite, tonem u bolje. Da, to se može. Tonem da se odmorim, da tamo negdje čekam na vas. Moje tri velike ljubavi.

Zadnja je slika, četvrta, mrak. Nema slike. Ni muzike. Samo zvuk mjehurića koji mi miluju lice dok tonem. Odoh, puno vas volim.