Clapton luduje po gitari, moj ostarjeli mozak luduje po uspomenama, ladicama i fileovima sjećanja. Postavi čovječe sebi pitanje, to bi još želio stii vidjeti ili napraviti u životu. Ajde, ne boj se, neće biti shvaćeno kao kruha preko pogače, željeti je lijepo, sanjariti legitimno, čak i poticajno. Imaš život u rukama, imaš zdravlje, ali ne znaš do kada. Pa baš zato bi bilo dobro napraviti listu želja. Nazovi file recimo „ostvariti na Zemlji“.

Odvesti NJU na šetnju Osmom avenijom u Central park. U proljeće, kad sve cvate i miriši. Biti dio svijeta, koračati tim puteljcima, toliko puta snimanim, toliko puta gaženim. Držati se za ruke, povremeno zastati i ljubiti se. U New Yorku, čovječe.

Odvesti NJIH DVOJICU na utakmicu Liverpoola, na početku pjevati sa stadionom „You’ll never walk alone“. Jesti kokice, pit Colu. Svatko svoju. Nas trojica u središtu nogometnog svijeta. Na krovu. Golove slaviti, opet pjevati i smijati se. Poslije s ljudima u pubu pobjedu slaviti, dečke doma ušuškati.

Odvesti MAMU u Vatikan. Dobro jesti u Rimu, puno se fotkati, šetati s tom dragom ženom do pred noć. I onda se tiho ušuljati na Trge Svetog Petra, ruku pod ruku. Daj joj bar dio ljubavi vratim, da ju vidim sretnu, da ju takvu, dragu bakicu pamtim.

Odvesti NJU i NJIH ČETVERO u Disneyland Paris. Prvo, dečkima sam to davno obećao, dakle moram. Drugo, svi četvero će na tri dana uroniti u bajku, vrištati, smijati se, ludovati, prevrtati, parobrodom Toma Sawyera ploviti, sretni svaku večer našeg malog bijega, zaspati.

Upasti na probu Erica Claptona, malo s čovjekom popričati, puno slušati kako svira i razmišlja. OK, koju pivu s njim popiti. Dobro, ako bi baš inzistirao, putovao bih s njim na neki od koncerata nove turneje, ali ne obećavam da ne bih tu i tamo nešto malo snimio, čisto zato da poslije mogu sebi potvrditi da nisam sanjao.

 

Snimiti film po mojem pokušaju knjige, „2008.“. Izvući dobar proračun, složiti izvrstan scenarij i filmom pokazati što se sve običnom čovjeku može dogoditi u samo godinu dana. Snima se, tišina, ludi čovjek ekranizira tristo dana svog života, pročitajte tekst, dođite na audiciju za uloge.

Kupiti tu malu kuću na Korčuli i uživati ljeti u domaćoj hrani, suncu, kristalnom moru i pijesku. S njima svima, naravno. S dupinima i djecom našom.

Biti na još jednom porodu. Gledati kako se rađa curica, velika tatina ljubav na koju nitko nije računao. Zadnje veliko iznenađenje mog života, mala cura velikih očiju, novi život, kojem se više nitko nije nadao. Gledati ju bar par godina kako raste i veseli se.

Kad odem, da kažu: „Petero djece je za njim ostalo. Bio je dobar s Claptonom, snimao je filmove, obožavao Korčulu i dupine, navijao za Liverpool, uvijek govorio o New Yorku“.

Tražim li ja to previše? OK, onda pola od svega nabrojanog, može?

 

Autor: Toni Volarić