Ušao sam autom na parkiralište velikog dućana koji više nije hrvatski. Samo nekoliko dana nakon velikog uspjeha nogometne reprezentacije, zastave su ponosno vijorile na svakoj zgradi. Narod u transu, uvjeren da njegova mala zemlja sada nešto znači, majke u jurnjavi, očevi u ljetnom znoju skupljenom na Galeb potkošulji, bake u brizi.  Sve ustreptalo, sve ugrijano, sve ludo. Samo njih dvojica, mirni i nasmijani. Otvorili vrata automobila i raspalili svoj „Đelem, đelem“. Otvorio sam prozor i ugasio auto tako da ih mogu dobro vidjeti. Vidjeli i oni mene, prvo pomislili da sam neka policija, a dvadesetak metara od tog mjesta imaju ilegalni štand s donjim rubljem. Nasmijao sam se, pa su nastavili slavlje. Podigli njih dvojica ruke u zrak, pa polako, uz zvuke možda i najromskije pjesme, široko se nasmijali i onako sitno zaplesali. Ogromne fleke od višednevnog znoja , kao tamni izdajnici, pokrili im guste dlake na prsima. Koliko snage, koliko strasti u tim suncem sprženim rukama, koliko suza u očima, koliko smijeha o osmijehu, kakva širina i iskrenost. Nisi prijatelju vidio slavlje, nisi vidio život, nisi osjetio strast niti ljubav, nisi plesao, nisi pjevao, nisi tugovao i nisi plakao, ako nisi gledao Cigane u očaju.

Loši zvučnici su krčali, ritam je krv tjerao. Vidjeli su da snimam, pa me rukom pozvali da dođem k njima. I sad, uštogljeni ja, prvo je pomislio da nestane, a onda, na vlastito čuđenje, izašao iz auta i stao između njih dvojice znojnih i sretnih Cigana. Braće po notama, po ritmu i emociji. Nemam pojma o plesu, ali su me njih dvojica dobro zanjihala, vukla na jednu pa na drugu stranu, izgledalo je kao da plešem. Podigao sam glavu prema nebu, vidio da sunce zalazi, možda zadnji puta nekome od nas. Na tom Črnomercu, među prljavim ZETovim autobusima, kraj velikih bijelih gaća i ogromnih grudnjaka kakvi niti jednoj mojoj važnijoj ženi nisu trebali, plesao sam s dvojicom braće Cigana.

„Đurđevdan je, a ja nisam s onim koga volim“, urlala su njih dvojica, njihov znoj je prštao i flekao mi bijelu majicu, ciganska mi se duša tako uvlačila u tkaninu, pa prodirala u kožu. Kad je u jednom trenutku supruga jednog od njih počela u auto donositi stvari sa štanda, njih dvojica nisu se niti pomaknuli. Plesali su i pjevali, okretali se oko sebe, okretali mene, plesali smo ko tri ciganske duše, ko tri pregrijana smrtnika, ko braća po podneblju u kojem pokušavamo novi dan dočekati. Kako malo treba starom srcu, pomislih, kako malo treba da iz briga uroniš u ritam koji liječi rane. Ljudi se okupili, ljudi pljeskali. Najčudnija publika koju sam ikada imao. Lica izmučenih sramotom od mirovina, kože nagrižene bolešću, očiju upalih od loše prehrane, Črnomerec se okupio oko nas. Pljeskale su blijede bakice, mrzovoljni ZETovci, milicajci, neki klinci u kockastim dresovima. „Evo zore, evo zore, bogu da se pomolimmmmm…“, trešalo je s tog predpotopnog radija. „Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju voooliiiim.“ A onda okrene nevidljivi automobilski Dj na „Ružicu“. „ S vremena na vrijeme kao da čujem stope, ko da ideš preko mog pragaaaa….“ Nebo se počelo vrtiti, autobusi klizati po okretištu, bakice guzama mrdati, ruke su ka nebu krenule, kroz vrata slastičarne po nama kugle sladoleda padale i klizale nam po kičmi, pekari nam perece bacali, konobari pivom zalijevali. Moja dva Cigana i ja, tih smo par minuta bili vladari Črnomerca, sve je bilo k’o da se snima reklama za ectasy, brate! Kao veliki set, kao igrokaz otpisanih spodoba, kao bal luzera, kao pir usamljenih i tužnih, kao skup očiju koje više ne vide, kao kolegij koža sivih, kao tulum bivših pretplatnika, kao karmine cijelog jednog kamenog grada iza nas. Dva Cigana i ja, njihov stari radio i par pjesama uz koje njima srca brže kucaju, dali su nam svima angu za još par sati sramote od života. Kažem ti, nisi slavio ako nisi s Ciganima plesao, prijatelju.

 

Autor: Toni Volarić