Bio je blagdan Svetog Ante, kasno je proljeće pregrijavalo grad. Vozio sam prema svom stanu na brdu, s obje strane pločnika u suprotnom su smjeru hodali svečano odjeveni vjernici, s ljiljanima u rukama. Još uvijek pod dojmom duhovne dimenzije proslave blagdana najdražeg sveca, svi su na licima imali osmijeh. Onaj koji probija sve teškoće, dokaz onog veselja koje osjetiš samo nakon susreta s Bogom kojem svakog dana ponovo povjeravaš sebe i djecu za koju brineš. Htio sam im mahnuti, dotaknuti ih da dio duhovne sreće preskoči i na mene, htio sam vikati kroz prozor da je i meni danas imendan, dati im do znanja da sam njihov, da dijelim molitvu i ufanje u bolje sutra, iako svi zajedno živimo u otetoj državi, u velikoj prevari, iako smo svi zajedno na grobljima ostavili nekog svog, tko je vjerovao da umire za našu sreću.

A onda sam, na ogradi kasarne, od nedavno vojarne, ugledao nju. Žena pedesetak godina, u bijeloj bluzi umrljanoj maskarom. Sjedila je na zidiću u očito najboljim cipelama koje je mogla kupiti, prekrižila ruke u krilu, kose svezane na zatiljku, podigla glavu prema vrućem nebu i neutješno plakala. Ljiljan joj je pao pod noge i nije ga niti pokušala podići. Prvo sam pomislio da ju je netko napao ili je pala, morao sam stati. Krenuo sam prema njoj potpuno svjestan da će možda krivo shvatiti, da će me možda svrstati u muškarce koji ju samo žele iskoristiti i dosađivati. Sjeo sam nepozvan na zidić do nje:

„Što se dogodilo?“

Nije se okretala, valjda je, kao i u napadima napornih mužjaka, čekala da prođe.

„Gledajte, vidio sam iz auta da plačete, ne upucavam se, nemam nikakve skrivene namjere, želim znati što se dogodilo?“

Okrenula je glavu prema meni, kroz suze me pogledala ravno u oči. Imala je dva plava kristala, jeftinom šminkom prekrivene bore i visoko čelo.

„Tužna sam i to uopće nije vaš problem. Hvala na brizi, samo se odvezite natrag u svoj život.“

Znao sam da kavu u ovako osjetljivoj situaciji ne smijem spominjati, samo bih potvrdo upucavanje, samo bih u toj lijepoj i očito umornoj glavi učvrstio sliku tipičnog nametljivca.

„Dobro, smijem li ja znati zašto ste tužni?“

„Bila sam na misi, moj se pokojni suprug zvao Ante, poginuo je u ratu i jako mi fali.“

Presjeklo me u plućima i odmah sam znao da ću pisati ovaj tekst.

„Žao mi je. Tolike su godine prošle, još boli?“. Bilo je to jedno od najglupljih pitanja koja sam mogao postaviti, u razini glupih novinara koji pitaju svjetskog prvaka kako se osjećao kad je pobijedio.

„Bila sam tako mlada i tako sam ga voljela. I govorila sam mu da ne ide, da će, kao i u svakom ratu, poginuti samo sirotinja, da ga trebam, da sam trudna. Nije me slušao. Jednu me večer, noć prije odlaska, uhvatio rukama za glavu i dugo me gledao govoreći: „Ti si moje sve, kad se vratim živjet ćemo u slobodnoj i bogatoj zemlji s našim sinom. Vodit ću ga na treninge, ići ćemo u kino, voziti bicikl i puno se smijati. Ja sada kad ne bih otišao, osjećao bih se kao glista, kao izdajnik. Moram ljubavi, moram obraniti ovo malo zemlje koju nam je Bog dao. Moram zbog mog oca i dide koji su samostalnu zemlju sanjali.“

Šutio sam išamaran bujicom riječi koja je odjedaputa jurnula prema meni. Znao sam da ima još.

„Čekala sam ga, pisala mu i molila Boga da se moj Antun vrati. Čak i kad su zvali iz Zagreba da moram doći i da je važno, čak sam i onda još vjerovala da je možda samo ranjen. Čak sam, vjerujte, molila Boga da je tako ranjen da više ne može u rat.“

Ukočio sam se kad mi je ruku stavila u moju, prijateljski, ljudski, željna pozornosti, željna da ju netko sluša. Ne znam niti danas kako sam zaslužio to povjerenje i kako se njezina skepsa prema meni otopila u par minuta. Oči valjda, njima vjeruješ ili ne.

Nisam se usudio niti stisnuti taj prekrasan dio tužne žene, njegove, Antunove žene, njegove, ratnikove heroine, žene čovjeka koji nas vjerojatno u ovom trenutku gleda i smije se, zadovoljan što na ovaj blagdan Svetog Antuna, njegova ljubav, barem dio dana, nije sama. I što je prestala plakati.

Odjedanput sam, na rubu suza, čuo svoj glas:

„Ja vam se draga gospođo, ispričavam što smo svi mi dopustili da ovi u odijelima koja smo im mi kupili, naprave ovo od zemlje.“

Pogledala me, povukla ruku, obrisala malo oči i rekla:

„Nemojte se ispričavati, ja bih se mom Antunu morala ispričati.“

„Zašto?“

„Zato što našeg Marka školujem tako što radim kao kućna pomoćnica političaru na Pantovčaku.“

„Ha?“

„Da. I to jednom od onih koji su prije 26 godina najglasnije pozivali mladiće da se jave na branik domovine. Možete li shvatiti da od ponedjeljka do subote, svako jutro odlazim u njegovu vilu na brdu iznad grada i trudim se održavati ju čistom i urednom? Znate li da pazim da on i njegova žena, danas već starci, imaju skuhano, u frižideru svježeg voća? Čovječe, pa ja radim za Markov faks služeći čovjeku koji mi je muža poslao u rat!“

„Čekajte, zemlja je bila napadnuta, stvarno je, trebalo ju je braniti, nije ga on poslao u rat.“

„A da? OK, a zašto njegovi sinovi, danas direktori državnih poduzeća, nisu tada išli u rat? Zašto?“

Što ćeš joj sada reći, ti glupi novinaru? Što reći dragoj udovici koja se svakodnevno ponižava pred ljudskim šljamom da bi joj sin završio fakultet? Što ćeš joj reći idiote??? Glavom su mi, te vruće lipanjske večeri tutnjala pitanja.

Ustali smo sa zidića, ljudi s granama ljiljana, sa zagonetnim osmijesima su prolazili kraj nas, žureći na tramvaj, u svoje male živote.

Razmišljao sam što sada napraviti, a ona me još jedanputa pogledala u oči:

„Hvala što ste me slušali. Nemojte da vam moja priča pokvari večer. Sutra je novi dan, idem mom Marku oprati majice.“

Okrenula se i krenula. Pratio sam tu kosu još neko vrijeme i stajao ukopan kao u svježem betonu. Nikada se više nećemo vidjeti. Ode ona. Ode hrabra žena koja je život posvetila svom Antunu. I Svetom Antunu. Ili je to jedan čovjek?

 

Autor, Toni Volarić