Zašto više ne pjevaš? Koliko sam puta čuo to pitanje. Često bih ga s nekim umjetnih druženja ponio i kući, stavio ga u krevet pokraj sebe, zagrlio ga i zaspao. To pitanje je uvijek tu. Zašto više ne pjevaš? Znam, znam onu biblijsku o talentima. Tamo je bila riječ o novcu, ali se može primijeniti na ono što mi današnji Zemljani zovemo talentom. A pjevao sam puno i kažu, dobro. I taj osjećaj kad krene muzika ispod tebe, taj zanos, ta sloboda i sreća koji te prožmu. Kažu ljudi, ne možeš glazbu riječima objasnit, ne možeš opisat šta se dogodi u glavi, kakve čestitke i pozdrave mozak šalje tijelu, koliko hormona sreće jurne po umornom tijelu, k’o da si sto čokolada progutao.

Često sanjam koncert. Orkestar oko svjetionika u sumrak. Ono famozno „a“, na koje se svi uštimavaju. Violinistice u bijelim haljinama, kao sretne ljetne pahulje od maslačka. Iznad orkestra jure lastavice, s druge strane otoka nadlete šišmiši, po granama posjedaju sove i grlice. Iz mora malo se navire salpe i dupini, svi uzbuđeni jer počinje veliki koncert mog života. Improvizirana garderoba, na vratima piše moje ime. Prvi i zadnji puta pjevat ću pred toliko publike. Kao čarolija, kao vremenski ograničena izmjena nota i ljubavi, kao moj trenutak spokoja i sreće. Onda počnu stizati barke s velikim lampama, kao za Božić. Stižu svi moji dragi. Svi moji likovi. Bakica koja je krala jaja u Konzumu u novoj žutoj haljini, podignute kose, Marija koju su zvali utjerivači dugova, sva u crnom, njezina ju curica nasmijana drži za ruku. Tu je i moje trudnica s Lapada, troje djece skakuće za njom iz njihove barke na mul. Tu je moja Zvončica, pa cura koja mi je vratila vjeru u spas, tu je moja stara mama, svečano odjevena i jako, jako uzbuđena. Stiže švelja iz Kamenskog, iskrcavaju se mali slijepi Mate, kućna pomoćnica zaposlena kod pokvarenog političara, mali Josip iz bolnice u Bistri, dva brata Slavonca koji nisu otišli na aerodrom, dva borca iz zadnjeg rata, moja prva ljubav, prijatelj koji je vidio Boga, anđeo iz dječje bolnice, otac kralj mog djetinjstva, baka koja nije smjela bit sretna, Oliver i plava ptica, svi su tu. Sretna je mama, ljubav stara, što sam napokon pristao pjevati, a toliko me molila i nagovarala. Uzbuđen sam kad ih vidim, jer znam da očekuju puno. Znam da su došli kako bih ih glasom i notama odveo daleko od njihovih muka, u sigurni zagrljaj raspjevane ljubavi, u neslomljivi zaklon od života i muka koje dani na njihove glave tovare.

Dirigent izlazi, vrijeme je, došao je trenutak koncerta mog života. Hodam polako prema pozornici, iz gledališta onaj mistični huk, skoro pa da im srca možeš čuti kako lupaju u isčekivanju. Stanem pred mikrofon, svi plješću i hrabre me. I salpe i dupini i laste i mama i trudnica i Zvončica i Marija i bakica i svi likovi što su mi život i stranice ispunjavali. Moji ljudi, moje ljubavi, moje sreće, moja draga publika. Sve utihne, dirigent lupi štapićem par puta, violinistice u bijelom podignu oči prema njemu i čekaju znak. Krene glazba, krene melodija naših dana na ovoj čudnoj Zemlji. Sazvučje jurne prema crnom nebu, tonovi i note polete razmičući nasmijane zvijezde iznad tog malog otoka na kojem ću oči sklopiti. Zapjevam, oni sa mnom, glasno, još glasnije. Sretno, veselo, hrabro, kako me Ona učila. Zgrabi taj ton, sjedni na njega, zagrizi ga za vrat, kontroliraj i pošalji iz grla ljudima koje si volio, tako je govorila diva što me pjevat učila. Nje tu na koncertu nema. NI dečka moja dva ne vidim, vjerojatno ih mama nije pustila, tješim se dok pjesmom letim prema svjetlu što brodovima granicu određuje. Pjevamo tako moji ljudi i ja, klavir prede, violončela bruje, trube klikću, bubanj para noć, oboa, kao u „The Mission“, pjevuši sa mnom.

Već na drugu pjesmu svi ustanu. Bakica iz Konzuma kao neki umorni leptir pleše ispod bora, Marija diže ruke prema nebu prije nego već sutra nastavi prositi po kafićima metropole, Zvončica me gleda ponosno, mali Mate plješće ručicama, dva borca iz zadnjeg rata plaču zagrljeni, Josip iz bolnice u Bistri podignute glave pjeva sa mnom iz sveg glasa. Oči moje drage mame kao da govore: „Budalo jedna, uvijek sam ti govorila da moraš pjevati, zato te Bog stvorio, da ljude razveseliš i rasplešeš“. Zna ona sve. Pa se i ona zavrti oko sebe, a iza nje dupini raspršuju more od sreće. Pjevaj, kao da viču. Pjevaj čovječe da te čuje Bog, pjevaj da se okupe anđeli bez kojih smo ostali.

Koncert ide kraju, popis pjesama sve je kraći. Pri kraju je i moje vrijeme na pozornici kraj mora. Još bis i gotovo. Al smo bili sretni. Moji ljudi, moji likovi i ja. Bili smo zajedno i glasno pjevali. Prvi i zadnji puta. Ti koji ovo čitaš, pjevaj. Ako ti je Bog dao talent, iskoristi ga. Pjevaj brate, pjevaj sestro. Ja ću te slušati i sjetiti se koncerta mog života.

 

Autor; Toni Volarić