Umro je Black. Većini mlađih apstraktna vijest. Ali meni i mojoj, sada već malo ostarjeloj generaciji, veliki šok. Nakon Pavarottija, Cockera, Keme, Arsena, Lemmyja, Bowiea, Freya, sad Blacka, tužna kolona za nebo kao da nema kraj. I nema. To je jednostavno tako. Čovjek tu ništa ne može. Samo prati, plače, ispraća, sjeća se, malo se nakratko utješi i tako u krug. Siguran sam da mnogi, kao i ja, mogu ove sekunde, čim čuju prve taktove neke od pjesama gore nabrojanih, pred očima odvrtjeti najljepši filmski niz kadrova mladosti. Svaka nota- nova slika sjećanja. Black je pjesmu ‘Wonderful Life’ objavio 1985. Iz jada što mu je diskografska kuća poništila već sklopljen ugovor, nastao je vječni hit.

Te sam, 1985. išao u jebenu JNA. U Ohrid. Iz Zagreba. Dakle, dalje ne može. Ali, ima još puno važnijih vijesti s tim u vezi. Zapovjednik kasarne: potpukovnik Ratko Mladić. Da, da, isti onaj hrabri ratnik protiv nemoćnih bakica i organizator partyja za nizozemske UNPROFOR frajere. Ne brinite, neću u politiku. S prvom sam ozbiljnijm curom, friško zaljubljen do ušiju dva tjedna prije tog 1. kolovoza, proveo na Cresu. Ljubili smo se i kupali, jeli i kupali, plesali i ljubili, ljubili se i ljubili. Dobro i sve ono drugo, mladenački neiskusno. Malo i smiješno.

Otišao sam u Zagreb, ostavio moju ljubav na otoku. Starci su za nas par organizirali neku oproštajku. Bio je tu nikada prežaljeni Pero, moj dva metra visoki prijatelj Danijel Stojanović, koji, siguran sam, zakucava na koš negdje na nebu. 31. 7. te proklete godine u 18 sati ispratili su nas na vlak. Za Beograd! Pa Skopje, pa Bitolu. Iz Bitole još malo busom do Ohrida. Pješadija, be. Tako su mi rekli i zacrtali mi vojničku sudbinu prva 4 mjeseca. Nema više njezine mirišljave kože , nema više ljubavi. Samo grupa tužnih, iz korijena isčupanih mladića, koji se spremaju ‘stati na branik socijalističke, samoupravne domovine bratskih naorda I narodnosti’. Jbt, još su nas natjerali i da položimo zakletvu da ćemo toj i takvoj domovini, dati život.

Pješadija pješači. I mi smo. I to po 20 kilometara u jednom smjeru. Na uniformu mučenika ispred sebe pričvrstio sam njezinu sliku i tako hodao za njom. Po makedonskim brdima na granici s Albanijom. A Black je sa svih radio stanica pjevao Wonderful Life. Koje li ironije. Pisala mi je svaki dan po jedno pismo.

Ali, potpukovnik i kasniji mučitelj nemoćnih bakica, imao je druge planove. Zatvor, Da, da, vojni zatvor. I to zato jer sam iz kruga kasarne otkinuo jednu ružu. Cinkao me neki Slovenac. Iz Velenja. Tu sam prvi puta shvatio da se narodi i narodnosti baš ne obožavaju.

 

Pa ljudi moji, taj je Mladić, u Ohridu, u kojem je sva trava spržena 1.5., cijeli krug kasarne pretvorio u ružičnjak sa sočnom zelenom travom. Naravno, danonoćno zalijevanom onim iritirajućim prskalicama.

Učili su nas ti oficiri da ih moramo pozdravljati salutiranjem. OK, može. Ali, pravilo je bilo da ako istog oficira sretneš više puta u danu, možeš ga samo pogledati i kimnuti. To vrijedi kao pozdrav i ne uzdrmava temelje SFRJ. Dolazim ja s nekog ručka, uđem u zgradu i pozdravim zastavnika iz Vranja kimanjem glave. Pa taj sam ga dan vidio već deseti puta.

‘Slušaj ti bre Volariću, možeš tako da kimaš pred onom vašom katedralom u Zagrebu, jesi me čuo?’

Tu sam drugi puta shvatio da se narodi i narodnosti baš ne obožavaju.

Treći puta kad me isti taj zastavnik predložio za članstvo u Savezu komunista. Ideš. Koja čast, buraz. Bit ću komunist. Ko Tito, Kardelj, Bakarić i Jakov Blažević. Premro sam od straha i smišljao kako da se izvučem. A Black je sa svih radio stanica pjevao Wonderful Life. Nazove starog, kaže: ‘Reci da moraš proučiti Statut.’ Tako sam rek’o onom iz Vranja. BIlo mu je sumnjivo, ali mi je dao Statut. Malu knjižicu koju, ako si ikada bio u školi samo na velikom odmoru, možeš apsolvirati u jedno popodne. Dani su prolazili, Black je svirao, a ja sam Statut proučavao.

U Partiju nisam ušao. Sram me bilo. OK, niti u jednu partiju poslije toga do danas, pa ajde. 12. 9. 1986. išao sam na isti vlak prema Zagrebu, prema mojoj mirišljavoj ljubavi. Čekala me. Kaže. Sjećam se prvog civilnog izlaska u Zagrebu. Sjeli smo ona i ja na kavu, bilo je još toplo u rujnu. Gledala mi je u vrh čela. Počeo sam ćelaviti. A svirao je. Znate već.

 

Autor, Toni Volarić