Koliko sam samo upoznao ljudi koji bi htjeli da ih teta na tržnici prepozna i da dobiju mrkvu malo jeftinije. Toliko žele postati popularni i priznati da se i po desetak i više godina blamiraju, nude, mole, prose, guraju i nameću. Ima ih s različitim taktikama.

Oni koji imaju tatice među političarima, vlasnicima narodnjačkih klubova ili medija, prilično su bezobrazni i bezobzirni. Zovu urednike u medijima i prijete u stilu znaš ti ko sam ja i tome slično. U pravilu izgovaraju kratke rečenice, prosti su i zlog jezika. U isto vrijeme, od tih istih medija kojima prijete traže da ih prikazuju kao domoljube, humanitarce i simpatične mlade muškarce koji iskreno pjevaju o ljubavi. Sličnim se prijetnjama i ucjenama služe kad se nude klubovima i dvoranama za koncerte. Jedan takav, lep, zalizan, stvara si već godinama imidž opasnog dečka s kojim se nije za zezat. Svi su ga mediji puni. Jer ili moraju od imaginarnog straha, ili pak misle da moraju, ili ih tata narodnjak plati.

Ima djevojaka sa sela, sa širokim gležnjevima, lošim frizurama i velikim glavama koje nemaju nikakav problem obaviti koga, kako i koliko treba, samo da bi se domogle javnosti. Jedna takva već godinama zdušno opslužuje debelog poduzetnika bliskog nekim nogometnim krugovima. Cura ne zna izgovoriti dvije rečenice s tri zareza, pjeva pjesmuljke na rubu cajke, stalno šalje fotke medijma u stilu ‘otkrila rame’, ‘ima li dečka?’, ‘što voli u krevetu?’ i tome slično. I naravno, cijelo to vrijeme odrađuje debelog i znojnog poduzetnika. A taj, čujem, voli svakakve perverzije.

Imaš onda i voditeljice koje pažljivo izaberu koga će servisirati. Najbolja je taktika ševit se s direktorom u telekomunikacijskoj tvrtki. Takve se firme puno reklamiraju, televizije vape za reklamama, pa će onda direktor tražiti da mala nešto vodi kako bi dao reklamu baš toj televiziji. I mala vodi. Povremeno pošalje novinama neku fotku, ovi to, iz gore spomenutih razloga, moraju objaviti i maloj nije loše. Kako je njezinom želucu, to je drugo pitanje.

Četvrta i najtužnija skupina su ljudi koji godinama pokušavaju, ali niti imaju izgled, niti karizmu, niti sise, niti ono malo talenta. Umislio on da će biti, recimo Dj i gotovo. Ulizuje se svima na sceni, koristi svaki mogući trik, u nečitanim medijima objavljuje intervjue sa samim sobom, ali- ništa. I onda polako počne depresija, u kojoj, zanimljivo, nikada ne krivi sebe. Uvijek su krive neke zavjere i vanjski neprijatelji koji nikako da shvate da on, iz malog mjesta, kojeg su svi u školi ismijavali, za kojeg nikada nije bilo mjesta u nogometnoj ekipi, ne može uspjeti. Takvi su likovi najtužniji.

A svima je jedan cilj. Biti poznat i prepoznat. Kad dođeš u restoran da ljudi počnu mrmljati tvoje ime i okretati se, kad prođeš ulicom da te netko moli autogram ili fotku mobitelom, da organizatori nekog eventa plate da se pojaviš jer ćeš dovući fotografe i kamere. Život koji živimo mi ostali, njima i nije život.

 

Autor, Toni Volarić