Dubrovnik i cijeli svijet ulazi u Veliki tjedan. A prva vijest je da su neki ljudi , navodno svima nama jako važni, popili kavu na nekom trgu. Čuvam se floskula, pa neću niti sada pribjeći rječniku većine medija od kojih dobar dio doslovno prepisuje tekstove iz istog vremena prošle godine. Činjenica je da mnogi ovih dana promišljaju smrt. Kao odlazak u nepoznato, kojeg se svi boje. Mnogi su naši dragi otišli od prošlog Uskrsa, od njih i neki poznatiji i prepoznatiji.  Mnogi su postali apstraktne činjenice koje će neka voditeljica, postavljena na televiziju iz stranačkog stožera, hladno pročitati u kasnom Dnevniku, pred lošom scenografijom. Obitelji će netko zakucati na vrata, namjestiti tužnu facu i priopćiti da ih više nema. Sudbina. Tako se tješimo. Božja volja. Sigurno su sada na boljem mjestu.

Preuzet ću rizik da se ovaj tekst mnogima učini neprimjerenim i teškim. Ali, znate, poanta Velikog tjedna i Uskrsa nisu jaja, šunka i prejedanje, nego pobjeda života nad smrću. Radio sam 2000. godine nekoliko poslova u isto vrijeme i još su me za angažirali na snimanju etapa nekakve policijske off road utrke. Svako bi jutro po mene, pred zgradu u kojoj sam živio s bivšom ženom, došao policijski džip i vozio me na novu etapu, negdje u Liku. Tog je jutra bilo sve uobičajeno, samo sam ženi u krevetu, prije ustajanja, govorio da ne želim nikuda jer mi nije baš dobro u želucu. Iako me nagovarala da ostanem doma, morao sam ići zbog love. Sišao sam do džipa i shvatio da se osjećam sve lošije.

Etapa utrke je počela, a ja sam se po prokletim brdima vukao kao glista, shvatio sam da mi raste temperatura. Otišao sam do liječnika koji je formacijski pripadao utrci, dao mi je neke crne tablete za želudac jer sam uporno tvrdio da mi se povraća. U jednom je trenutku liječnik pozvao nabildanog specijalaca i naredio mu da me odmah vozi u Zagreb u bolnicu. Stigli smo na Sveti duh, tresao sam se od temperature, bilo mi je strašno hladno. Kad su me vidjeli u čekaonici hitne interne ambulante, odmah su me pozvali da legnem u ordinaciju. I kao u američkim serijama, počeli su me bosti, slušati i raditi sve moguće pretrage kako bi shvatili što mi je. Uporno sam tvrdio da mi je zlo u želucu, ali me nisu slušali. Izmjerili su mi temperaturu i očitavši toplomjer hitno pozvali nekog profesora s odjela. Rekao mi je da imam temperaturu 40 i da će me poslati na RTG pluća.

„Ma kakva pluća, doktore, meni je jako zlo u želucu“, tvrdio sam učeći ga posao za koji se desetljećima školovao. Promrmljao je nešto, naredio da me odmah priključe na infuziju.

Kad su stigli nalazi, svi su se jako ustrčali i rekli mi da idem ravno na odjel intenzivne skrbi. Znao sam da je to loše. U međuvremenu su u bolnicu pristigle žena i mama, vidio sam ih samo u prolazu. Naime, po mene je s kolicima došao bolničar, ali sam tvrdoglavo i nerazumno odbio sjesti u njih, tvrdio sam da mogu hodati. Nekako sam se, dok je bolničar hodao uz mene, dovukao do odjela i ušao kod liječnika. Nije mogao vjerovati da stojim pa se izderao na jadnog bolničara koji mi je dopustio takav eksperiment. Ostavio me na kratko u sobi i otišao van razgovarati s mamom i ženom. Tek sam poslije od njih čuo da je doslovno rekao:

„Jako je loše, kritično, ovisi o snazi organizma, ako preživi prva dva dana, izvući će se.“

Odvezli su me u jednu od soba, preko puta otvorenog dijela intenzivne skrbi. To ti je ogromna soba pregrađena prozirnim staklenim zidovima. Oko svakog kreveta vise silne cijevi od kojih neke na različitim mjestima ulaze u nemoćna i izobličena tijela koja su praktički jednim dijelom već u raju. Bio je već mrak, legao sam na krevet, pokopčali su mi infuziju i ne sjećam se više što.

cross-66700

Odjedanput sam se našao u strašnoj jurnjavi u nečem nalik toboganu smrti. Jurio sam strahovitom brzinom bijelim hodnikom, a u susret su mi išle najrazličitije slike. Sjećam se nekih konja, pa klauna koji je skeptično klimao glavom, bilo je tu dosta cvijeća i trave. Jurio sam ususret smrti, ali je sve bilo bijelo i optimistično, a sjećam se dobro da me uopće nije bilo strah. Upravo suprotno, oblijevao me neki čudan mir i spokoj, pomirenost sa sudbinom. Samo sam razmišljao kako će i što sada moja draga supruga koju poznam o petog osnovne.

Odjedanput je tobogan smrti uz strahovit tresak stao. Otvorio sam oči pokušavajući shvatiti jesam li s ove ili one strane života. Prepoznao sam bolničku sobu i vidio obrise onog čudnog željeznog stalka s kojeg je naopako visila boca infuzije.

„Dakle, živ sam, vratio sam se“, pomislih. U tom sam trenutku shvatio da umirem o žeđi. Nakon dosta napora odlučio sam ustati i na lavabou se napiti vode. Pao sam s kreveta i shvatio da mi je znoj s kreveta kapao na pod i napravio poveću lokvu.

Ponovo me probudila strka i paljenje svjetla. Čovjek preko puta mene je strahovito grgljao, doktori i sestre su skakali po njemu i oko njega. A onda je nastala tišina. Prekrili su ga plahtom. Nije mi bilo jasno kako je moguće da je otišao kad je malo prije razgovarao sa mnom. Ležao je pod tom prokletom plahtom još dva sata, a onda su ga zajedno s krevetom odvezli. Sva trojica preostalih u sobi bili smo u šoku i pitali se tko je slijedeći.

Dobivao sam strašne količine antibiotika, sati i dani su polako odmicali, a onda su me dvije mlade praktikantice zaskočile s nekim lavorom, spužvama i krpama.

„Dobro jutro, idemo se okupati“, prozborile su u glas.

„Ove dvije curice da me kupaju?“, pomislio sam.

„Ajmo polako skinuti pidžamu i okrenuti se na desni bok“,nastavile su dvije optimistične kanidatkinje za medicinsku sestru izdavati naređenja.

„Nećete me kupati“, bio sam odlučan, „ja ću sam, dajte mi te spužve. Ili još bolje, pokažite mi gdje je tuš“, tražio sam srameći se pokazati im smežurani organ među nogama.

Ali, okupale su me te dvije cure i to kako su me okupale. Sve prema propisu, kako su već učile u školi.

cross-1177327_1920

Nakon nekoliko su dana dopustili da mi mama donese pravu jaku domaću juhu. Najeo sam se i osjećao da mi se sa svakim zalogajem vraća snaga. Shvatio sam da ću živjeti, iako je iz mene na WCu još danima izlazilo nešto poput katrana. Znao sam da me Bog vratio natrag zaključivši da mi je rano ići na posao u neku rajsku televizijsku kuću.

O tome se radi, vidio sam bijeli hodnik, bio tamo. Ljudi plaču kad im netko umre. Ali, dragi ljudi, ima dalje, nije kraj. Samo mi naše drage ne možemo vidjeti. A tu su. Svi koje smo za naš pojam izgubili, svi su tu. Ne kao u priglupom običaju Noći vještica. Nego kao dobri anđeli. Nisu više jedni od nas. Dok mi koji ostajemo guramo noseve u njihove ovozemaljske košulje pokušavajući prizvati ih natrag, oni nisu više umorni, nisu nagriženi zlom koje donosi borba za preživljavanje. Nemojte se bojati, nemojte plakati. Gore im je lijepo. Zato podignite glavu prema zvijezdama, recite im „Znam da si tu i da me čuvaš.“

 

Autor, Toni Volarić