Udara kiša. Velika se voda s neba slijeva na grad. Pere ga. Ispire nam grijehe. Jaka ljetna kiša lupa po kamenu Straduna. Hladi ga. Svi su se razbježali, a ja ostao. Čekao sam te, nebeska vodo, čekao dugo. MIlijuni su te čekali, pa čemu sada pobjeći? Naime, jedino takva sila s neba može oprati sve što bi trebalo. Tlo pod nama ljudima i nas same. Ostatke kečapa i starog pomfrija, bljuvotinu i mokraću turista po gradskim kantunima, ljetne ljubavi, ranojutarnje povratke s tuluma, vruće zore, tragove prevelikih štikli i stoljetnu prašinu. Vidiš da ti i zgrade zahvaljuju. Stara spržena pregrijana zdanja, svjedoci ljubavi naših predaka, mjesecima su odolijevala suncu. Sad tuširaju kamena tijela, peru prozore, provjetravaju hodnike i sobe. I sretno se protežu. Stari lukavi mudraci. Znali su da će kiša, jer uvijek na kraju dođe. Sad, kad već, na radost potencijalog privatnog psihologa, razgovaram s kišom, onda ju valja podsjetiti na sve što od nje očekujemo.

Želim da opere srca i duše svim nesretno zaljubljenima, ostavljenim i razočaranim ženama. Svima koje zbog neuzvraćene ili naglo uskraćene ljubavi pate, neka kiša bude melem. Da se vruće ludo srce ohladi, vrati u normalan ritam, da mozak oglasi kraj uzbune i duši da mira. Možda će uplakana djevojka shvatiti da on zapravo i nije za nju, probuditi se ujutro, slušajući udare kapi po krovu i poslati poruku svojoj novoj, pravoj ljubavi. Onoj koja neće zbrajati niti oduzimati, onom čovjeku koji ju voli i želi poštivati do kraja života. Ova će joj kiša biti životna prekretnica, ova sramežljiva najava jeseni okrenut će joj sudbinu, izbacit dušu iz tunela žalosti, dati joj snagu da već sutra sretne oči kojima treba vjerovati, oca svoje djece. Bit će majka, letjeti od sreće, gristi život i pjevati.

Želim da sve čistačice, sobarice i ostale koje za kruh zarađuju čisteći nas i naše odvratne navike, kišu koja luduje dožive kao pripremu za kraj muka. Izađite drage naše na Stradun. Ohlađen i blistav. Neka vam bude pista za modnu reviju koju ste kao djevojčice uvijek sanjale nositi. Vidim vas, drage trudbenice, u bijelim haljinama, kako bose, pod svjetlima svijeta, ponosno koračate kao do sada skrivena vojska spasa. Kao bijele pahulje naših prljavih savjesti. Graciozne, vitkih tijela, sretnih očiju, punih srca. Lica vam govore: “Nismo više na dnu, pogledaj nas kišo, svi nas gledaju i dive nam se, snimaju nas i fotografiraju”. Za vječnost. I te ćemo slike pokazati djeci kad večeras dođemo kući. Mirišljave ćemo anđele uspavati fotkama mame kako nosi reviju na kamenoj pisti života. “To je moja mama, lijepa i ponosna, moja snaga, moja ljubav i oslonac”, zadnje je što će dijete pomisliti prije sna.

Molim te kišo da opereš tijela svih bolesnika. Da, izvući ćemo krevete iz bolnica, dogurati ih na Stradun, otkriti ih, da im iz tijela istjeraš bolest. Padaj jako, nebeska vodo, peri te viruse i karcinome, peri ih sve da nam se svi za koje strepimo, brzo vrate doma, da više ne nosimo nektarine u žutim saketima na odjele, da se prestanemo sa strahom javljati na telefon, da se opustimo, izljubimo svoje najbliže i bacimo te bolničke pidžame zauvijek. Vidim kako, nakon tebe, kišo draga, ustaju iz kreveta, čupaju igle i cijevi iz ruku, skidaju razmočeni gips i kreću kući, preko Pila, pa dalje.

I na kraju još jedna molba, kad već razgovaram s kišom. Molim te padaj dugo i jako da natopiš našu zemlju. Da nam rodi, da svi koje si, evo spasila, mogu jesti i hraniti djecu. Da rastu u dobre ljude, ne gledaju samo na novac, nego da vjeruju da se i kišom može razgovarati. Da sanjaju, uče i bore se. Sve je iz zemlje naše izašlo, sve bez čega ne možemo. Zato te molim, luda vodo, padaj i prodri duboko u hrvatsko tlo. Da probiju listovi, korijenje ojača, da buja život i raste zelena nada ljudi. Čekali smo te, da znaš. Dugo smo te čekali. Zato se ne štedi, padaj dugo i jako. Vidiš koliko te ljudi treba.

 

Autor: Toni Volarić