Vozio sam cijelu noć. U zoru, evo me, želuca iziritiranog trokutastim masnim sendvičima s odmorišta, na sto metara od naše stare kuće. Prošetat ću do nje, kostiju njezinih, zapravo. Ostaci zidova što u nebo vrište, u korov zarasla duša našeg doma. Nema nikoga. Nema dima s krova, ne čuju se sestre ni braća, majka ne lupa loncima, otac ne cijepa drva, naš ovčar ne jurca i ne laje. Tišina je oko naše stare kuće. I jutarnja magla. Kao da je kući staroj drago da magla potraje, da ljudi ne vide na što danas liči. Naš stari dom, naša topla duša, stari temelj moga djetinjstva. Naša stara kuća.

A zašto si me kućo draga noćas pozvala? Šta si mi to htjela pokazati, osim srce mi opet sjećanjima i suzama okupati? Znam, sigurno mi želiš prigovoriti što smo te prodali onim starim mafijašima, koji će od sutra početi kopati benzinsku. Prođem kroz otvor u zidu, tu gdje nekada su bila vrata, na ulazu koji je skrivao našu sreću i ljubav koja je obitelj grijala. Na pod kraj starog kamina sjedam i čekam razgovor sa stari zdanjem bez krova, s uvrijeđenom damom koja se osjeća izdanom, s gospođom kojoj je ljubav uzvraćena izdajom za šaku dukata.

„Zašto ste me onom naftnom prekupcu prodali, mali?“, čujem kuću kako pita.

„Teška su vremena, sestro, svi smo odrasli i imamo obitelji, novac je važan, jbg“, sve je što sam neuvjerljivo izustio. A sunce je, baš kao i onda, dok sam bio dijete, izašlo, probilo maglu i udara u stare zidove.

„Ti znaš, mali, kakvi su to ljudi, ti znaš kako će mi dušu sa zemljom sravnati. Ovdje će, mali moj, niknuti plastično zdanje s plastičnom hranom za putnike. Kao da me nisi dovoljno rastužio kad si potpisao da baš ovdje, ispred mojih kostiju, ma skoro kraj vrata, prođe cesta?“

„Znam, još mi je i danas teško. Ali ona me gamad političarska ucijenila, sjećaš se, nemoj mi sad glumiti da tvoji zidovi još ne pamte kako su nam prijetili.“

„I to je sad kraj, otići ćeš i ostaviti me lopovima, mali?“

Zario sam lice u ruke i zaplakao. Odričem li se prodajom i djetinjstva, mogu li zaustaviti povijest, mogu li zaustaviti vlastiti bijeg od prošlosti. Što bi mi na to, evo baš danas, u nedjelju, rekla baka, koja je ovdje svima nama kolače pekla. Baš nedjeljom. Što li ona misli dok s oblaka gleda kako cvilim u srcu kamene utvrde koja na to više i ne liči?

Izađem iza kuće u dvorište. Ničega tu nema, samo uz ogradu nemarno naslonjen onaj leptirić s kotačima, drveno klepetalo što lupa dok se gura. Boja je na krilima izblijedila, tu ga je valjda ostavila još mala sestrica, uvijek zaigrana, uvijek vesela. Ta je znala cijelo popodne po dvorištu skakutati i lupetati vičući: „Jeptiriću majeni, dođi meni amooooo!!!“. Nema je više, dvorište trune na proljetnom suncu.

Zatvorim oči i vidim seku kako cijuče, osjetim miris maminog graha, sirotinjskog, ali najslađeg, čujem ritmičko očevo rasijecanje klada drveta za ogrijev, slabo se čuje i neka stara pjesma, želje, čestitke i pozdravi hrabrim vojnicima koji ostavljaju dom. Susjedi prolaze, hvaljen Isus zazivaju, dižući šešire prema mojoj majci kad ju kroz prozor kuhinje primjete. Brat udara loptu u zid, baš u kontrapunktu s očevim udarcima sjekirom. Mir je u našoj staroj kući, život njome kola, miriši suho meso u gustom grahu, miran sam i ja. I sretan što su opet svi tu. A onda me prene kočenje pred kućom. Iz skupih crnih auta izlaze obrijani snagatori. Kako koji izađe iz utrobe skupe limenke, pljune na pod, na sveto tlo moje mladosti, na travu koja nam je blago hranila. Čučnem da ne vide da sam ovdje. Psuju, komentiraju nešto tko je uopće u ovom ćumezu mogao živjeti. Čujem jednog kako viče:

„Jabate, pa ovdi mačka ne bi preživjela, kakvi su to ljudi. Sutra u pet ujutro ovdi oću bager vidit, da ovu trulež poruši.“

Vadim mobitel, ljut ko pas. Pod „agencija“ upišem SMS: „Vraćam ujutro kaparu, prodaja otpada“. Glavati odu, ja izađem iz skrovišta i polako koračam prema autu. „Bože, a šta ću sad onoj doma reć’, ta je već pola novca od stare kuće potrošila? Šta da joj kažem da nisam htio prodati mater, oca, sestru i brata, grah i lavež dragog psa? Gurnem ključ u bravu auta, okrenem se i iako mi nitko nikada neće povjerovati, vidim da se stara kuća smije.

 

Autor: Toni Volarić