Ustane dečko od stola u kafiću, sjedne u tatin auto i na trećem zavoju pogine. Sudbina, kažu svi.

Prekrasno i glamurozno vjenčanje, svi se smiju i plešu, grle i ljube. Nakon nekoliko godina i dvoje djece, rastava. On se smrtno zaljubio  neku klinku. Sudbina, kažu.

Imaš kartu za avion i iz nekog neobjašnjivog razloga odgodiš put za sutra. Avion se sruši, svi poginu. Sudbina.

Sjedim ja na kavici iznad Dubrovnika, točnije Gruža i razmišljam postoji li sudbina uopće, ili si samo tako objašnjavamo sve što se dogodi? Je li maloj bebi kad se rodi već zacrtano koju će školu završiti, čime se baviti, u koga zaljubiti, s kime djecu imati, te kada i kako umrijeti? Koliko mi zapravo biramo sebi put?

Zamišljam veliku knjigu sa svim našim sudbinama, s milijardama priča, kao neko Sveto pismo naših života. Neke priče imaju samo pola stranice, priče su to djece poginule u ratovima koje imaju pravo voditi oni s puno dužim pričama iz te velike knjige. Smiju ubijati, bombardirati, rušiti, protjerati i pobrinuti se za brzi kraj djece upisane u knjigu. Oni zapravo brinu da se ostvari kako je pisano? Njima, zlotvorima i banditima piše u trećem redu napr: ‘Pokrenut će i s drugom stranom dogovoriti rat, tijekom kojeg će se privatizirati i rođacima podijeliti sve što je neki narod stvarao. Pri tome neće birati sredstva i načine ubijanja onih s kratkim pričama’.

U knjizi ima i ilustracija, pa bi se mnogi, kad bi se nekako dočepali tog ‘Svetog pisma’, oduševljeno prepoznali. Vidi mene jebote, kako uz hipoteku na tvornicu, istu preuzimam, uništavam proizvodnju, otpuštam radnike i onda prodajem zemljište za gradnju. I onda preživjelim jadnicima, čije priče ipak traju nešto duže, skupo prodajem svaki kvadrat novih, nekvalitetno izgrađenih stanova. Stanove na zemlji na kojoj je nekada stajala tvornica, u kojoj su po 30 godina radile majke pokušavajući na svaki način produžiti priču svoje djece, za koji dan ili godinu.

Budile se u 4 ujutro, pokrile djecu, uz svjetlo iz otvorenog frižidera napravile im sendviče od posebne za vrtić i školu i onda požurile na vlak. Da ne zakasne u tvornicu. U vlaku punom supatnica, grozničavo bi razmišljale kakav će Božić djeci pripremiti. I s kojim novcem. Hoće li poslodavac uopće uplatiti plaću prije Badnjaka? Ma hoće, ima i on djecu, zna kako je to.

Vlak stane, na Zapadnom kolodvoru, ona obriše suzu. Vani od magle se ne vidi zebra. Požure radnice u tvornicu, uđu kroz velika željezna vrata, kao u konc logor. Ipak, imaju posao, djeca će malo produžiti priču iz velike knjige sudbina. Ali, u podne poziv na hitan sastanak. Strah prostruji izmučenim tijelima, zadrhte ruke koje su godinama narodu odijela šivale. Baš kao u logoru, jedna drugu pogledavaju širom otvorenih očiju koje odavno nisu šminku vidjele.  Pojavi se na nekoj derutnoj pozornici u krugu tvornice preplanuli direktor, ništa kao onaj moj odrpanac doma. Lijep, njegovan, nasmijan i bogat.

‘Tvornica prestaje s radom.’

Vraća se naša trudbenica na vlak, u magli od suza. Što reći doma, kako ću dalje? Čime će djeci dodati još poneki redak u velikoj knjizi sudbina? Ja sam nesposobna, sve sam u životu krivo odlučivala, nikada iz sirotinje izroniti neću. Ali, zašto Bože moja djeca ne mogu napraviti korak više? Neka stanu na moja leđa, mogu ja još to, neka stanu i iskoče iz mog poglavlja knjige, pa nije li prirodno da njihove priče traju duže i budu bar malo veselije od moje?

Tvornica je srušena, na njezinu mjestu frajeri kojima nitko ništa ne može, upravo završavaju stambeno naselje. Naša je jadna švelja teško oboljela i umrla. Sudbina, sigurno.

 

 

Autor, Toni Volarić