Postoje soulmates. Tvrdim. Postoje ljudi pred kojima nemate uobičajenu i dobro uvježbanu obranu. Pogledate ih u oči nekoliko sekundi i u njima, na nosu, crtama lica ili gdje već, prepoznate nekoga koga dobro znate. Nekog svog. Pitanje je samo hoćete li se sresti.

Naime, mnoge se djevojke i žene, posebno starije od 35, žale da jednostavno ne mogu naći normalnog muškarca. Jedan od razloga je, kažu, što dečki više ne “napadaju” kao nekada, pada kvantiteta uleta, pa je onda i vjerojatnost za pronalaženje partnera manja. I je. I upravo to je jedan od razloga što mnoge ostaju u lošim vezama ili brakovima. Razmišljajući da će teško ikada više naći nekoga koga će voljeti. Pa su onda s onim kojeg odavno ne vole. Nego su se navikle. Kao da će imati sedam života, pa se jedan isplati potrošiti na truli kompromis. Gledam stjecajem okolnosti razvoj događaja u jednom velikom dubrovačkom klubu. To uletavanje, pljuvanje u uho floskula u stilu “Kako to da je tako lepa devojka ovde sama”, ili “Gledam te cijelu večer, znamo li se mi?”, ili najgore od svega “Šta ćeš popit?”. Da sam nekim slučajem žena, ubio bi mi taj izlizani obred svaku volju za bilo čime.

Da se razumijemo, nije lako odlučiti se prići nekome, svaki je takav pokušaj izlaganje mogućem porazu. Ali, jednostavno ne vjerujem u vezu temeljenu na susretu u klubu ili kafiću, iako se ponekad događaju. Ludu zabavu, puno plesa, skakanja i uživanja s prijateljima u dobroj glazbi, to svakako. Možda se neki neće složiti, ali uvjeren sam da nas zapravo ne privlače sise, guze, noge u super kratkim minicama, ogromne štikle ili dekoltei. Mislim da se oči moraju sresti na danjem svjetlu. Nije fraza. Ako se oči ne prepoznaju, nema tu sreće. Naravno, kasnije su važni miris, pa i sva spomenuta sekundarna seksualna obilježja. Ali, prvo oči. I to odmah na prvu, bez nekog izmišljenog razdoblja privikavanja.

Zato govorim o srodnoj duši. OK, možda tješim sebe i sve koji bi voljeli imati nekog dragog i normalnog pokraj sebe. Prema nekim analizama medijskih stručnjaka, najveći neprijatelj producenata televizijskog programa je daljinski upravljač. Naime, prosječni gledatelj već nakon dvadesetak sekundi odlučuje hoće li ostati ili prebaciti na drugi program. E, tako vam ja vidim i prepoznavanje osoba. Odmah mi znamo je li to ta osoba, odmah. Ne mora iz toga proizaći ljubavna veza, možda je riječ o prijateljstvu ili poslovnoj suradnji. Ali oči se moraju prepoznati da biste htjeli ostati na “tom programu”, da biste naručili još jednu kavu ili odgodili obvezu kako biste s tim očima mogli ostati još malo. Što god dio žena mislio o nama mužjacima, ne tražimo mi uvijek samo meso, nismo mesari niti kuhari u studentskoj menzi. Dobar dio muškaraca volio bi imati ljubav, vjerujte. Nekog svog, tko će ga zagrliti prije spavanja. I pravi test jeste li ovih dana upoznali pravog ili pravu je kad na poslu, najčešće na pauzi za ručak, pomislite na nju ili njega i nasmijete se. I pred srodnom dušom ili soulmateom nije vas sram skinuti se, ne brinete toliko o celulitu, sve ide kao uvježbano, kao da čovjek zna što i kako volite, kao da voli baš vas kakva jeste.

Da, reći ćete, nemamo svi sreću upoznati takvog nekog, tko je programiran za nas. Ooo, imamo, imamo. Samo treba dati očima da vide. Ako smo duže sami, počinjemo se zatvarati, zapravo prestajemo vjerovati da će se ta osoba pojaviti. Pa ne izlazimo, opteretimo se poslom i stvorimo svoj neki mali, sigurni svijet. Posebno ako smo u zadnjoj vezi bili prevareni i povrijeđeni. A to je potpuno krivi put. Tko god nas je, drage dame i gospodo, ostavio i otišao s nekim drugim, nije nam niti suđen, nije za nas. I pustite ga, molim vas, neka ide. Što dalje. Boli kao vrag. Ali neka ide. Ako , draga moja frendice, Mate nije cijenio što ima, ako mu je zanimljivija neka druga, onda je ili slijep, ili mu je ta druga suđena kao velika ljubav. A nismo mi bogovi.

I nemojte mi pristajati na neki novi kompromis. Dobro, frajer sluša cajke, malo je agresivan, lako plane, voli popit, ali bolje mi je nego kad sam bila sama. Nije. Postavite kriterij. Onaj koji je u filmu “Grad anđela” postavio Nicholas Cage, pristavši da izgubi status besmrtnog anđela kako bi bio s Meg Ryan. Rekao je: “I would rather have had one breath of her hair, one kiss from her mouth, one touch of her hand, than eternity without it. One.” Ispod toga, dragi ostavljeni dečki i cure, ne idite. Ali, zato sutra kad se prije posla istuširate i uredite, dobro otvorite oči. Tu je ona ili on. Tu je.

 

Autor, Toni Volarić