Konobarica me u kafiću pogledala kao da će me pogledom ubiti. Ušao sam i počeo naručivati na Staru godinu u šest poslijepodne. A ona bi se spremila za doček. E, nećeš! Ni ona se ne sprema, moja Ivana. Ne, ona se , iako je mlada i želi bit sretna, ne sprema na doček. Ona neće, kao većina mladih žena, puna nade u najboljim najlonkama i neuvjerljivom push upu plesati do jutra, zavodljivo vrtiti kukovima i izvijati se uz glazbu u najluđoj noći. Neće naručivati skupe koktele, niti gutati preplaćenu francusku salatu. Ne, ona ne. Mora u bolnicu mami. Teško bolesnoj ženi kojoj se bolest vratila. Liječnici vrte glavama, ne žele izgovoriti da i gripa koju je upravo dobila može biti kraj. Izbjegavaju pogled, ne izgovaraju, skrivaju se iza floskula o praćenju stanja i reagiranju ovisno o potrebi. Iako to i nije neistina. Ali, zna žena koja se cijelog života mučila podignuti Ivanu i brata paraplegičara, zna šta se događa. Al’ ne pokazuje. Kao što nikada nije pokazivala da joj je teško ustati u pet ujutro, spremiti Ivani sendvič za školu i otići u sat i pol vožnje udaljenu tvornicu. Nakon radnog tjedna, brat bi dolazio kući iz posebne bolnice, pa su ga dva dana prale, hranile i mazile i uvijek iznova nedjeljom plakale što ga moraju vratiti.

Večeras, kao nikada u životu, naručujem travaricu. Onu posebnu, koje nema u cjeniku, domaću. Sjetim se Šove kako iz očaja nateže flašu u Sokolu, pa nagnem i ja. Grlo mi prži, jednjak nagriza, ljuta vatra tekuća. Al’ nek boli, neka peče, sunce ti krvavo i životu kakav živi Ivana. I njezina mama. Evo, dok ja ovdje trujem žile, ona mora mamu urediti, počešljati ostatke kose koja opet opada. I najavljuje zlo.

Ivana večeras ne ide na doček. Pa ne idem niti ja. Vidim ispod oka da konobarica nekog zove. Gazdu valjda, da me izbaci. E, baš bih to volio, ovako jadan i ljut. Primitivcu u meni koji Boga u ovom slučaju ne može razumijeti, treba sukob. Udarci, krv, bol i jad. Da mi bude kao Ivani, tamo u bolničkoj sobi na brdu. Dok okreće vlastitu mater na bok i maže ju nekom kremom da se koža omekša.

Dođi gazda, tko god da ti bio i koliko god vas došlo. Malo ću se braniti, a onda prepustiti da me udarate i izbacite na ulicu Prosinačkih žrtava koju su novi Hrvati nazvali Avenijom Dubrava. Na Staru godinu 2016., godine koja te dvije hrabre žene nije mazila, godine koju su proplakale i strahovale. Što će moja Ivana sama s bratom, tko će se za njih brinuti, kako njemu objasniti što se dogodilo ako mama noćas odleti?

Spustila je telefon i rekla mi: ‘Gazda vas pozdravlja i časti bocom.’ Ustao sam na stare noge, zagrlio tu crnu curu, iz jedinog preostalog kazetefona u Hrvatskoj zapjevao je Oliver onu ‘Što ti bješe ljubav’. U mirisu crne kose bila je kočnica. Suze su mi same krenule, dugo sam grlio nepoznatu konobaricu i plakao.

‘Jebem ti takvu pravdu kad odlaze i obolijevaju najbolji!’

Donijela je još jednu bocu i novu čašu i ostavila mi ključ.

Zato sjedim u kafiću koji nije moj, pijem rakiju koju nisam platio i slušam kako moja Dubrava slavi novo ljeto. Ljudi sjede za stolovima svojih kuća i nazdravljaju, grle se i nadaju. Ivana ljubi umornu mamu. Ja sjedim i ločem. Sretna vam Nova godina.

 

 

Autor, Toni Volarić