5 sati i 27 minuta ujutro, živjela antifašistička borba. Aerodrom Dubrovnik, ili kako novi Hrvati kažu Zračna luka. Sjedim umoran kao pas, s pogledom na Japanke u japankama, koje stoje u redu i preko Zagreba će tko zna gdje. S uspomenama na Dubrovnik i hrpetinom fotki na onim smiješnim fotićima, nataknutim na štapove, s kojima su marširale Starim gradom, zidinama i ostalim kultnim mjestima najljepšeg grada. Bez ikakvih predrasuda prema Japankama i s velikom ljubavljui kako je u jednom hejterskom komentaru na moju klumnu rečeno, s fetišem na japanke, odgovorno, odlazeći na samo tri dana iz Dubrovnika, tvrdim da ovdje jutros spavaju najljepše žene na svijetu. Koji god kriterij uzeli i bez ikakvog ulagivanja, kad bi se recimo gledalo po kvadratnom metru ili po broju stanovnika, u gradu koji ću uskoro nadletjeti, najviše je lijepih žena. Kaže to omaleni debeljuškasti muškarac, nakon dva braka, nekoliko suludih avantura i ogromnom ljubavi za ženski rod. Pa možda njegovo mišljenje I nije relevantno. Nego, da prestanem sebi govoriti u trećem licu, kao gradonačelnik grada u koji ću uskoro sletjeti, a voli se zvati hrvatskom metropolom.

MIslim jutros, upravo otuširan, ali sav mamuran, na sve sastanke koje moram obaviti ovih dana, na sve što se u ovoj hrvatskoj verziji kapitalizma, očekuje od gore spomenutog i prilično opisanog mene. Očekuje se da funkcioniram. Očekivala je to, kad smo već, tko zna zbog čega iskreni, zgodna 40ogodišnjakinja koju sam upoznao na sinoćnjem rock koncertu. Odmah i sve. Ma nemoj. Razočarao sam ju jadnu. Naime, nisam stroj. Muškarci, oni zgodni, pa onda i mi ostali, nismo strojevi. A Lidija od sinoć misli da jesmo. A nismo. Naime, ženu poznajem iz nekih davnih vremenakad sam kao dosta mlađi, optimističniji i manje smežuran, jurio okolo snimajući priloge za HTV. I sinoć se, nakon desetak godina sreli, popili par, malo zaplesali na fenomenalnom rock koncertu i sad kao kud ćemo. Pozvala me, pogledom rode koja skuži u bari priglupu sluzavu žabu, k sebi u hotel. I kao, idem ja. Iako rano imam avion za metropolu koja to nije. I onda cijela ona koreografija koja prethodi činu u kojem ja zabijam dio sebe u nju s ciljem uživanja I krajnjim ciljem onoga što čemo ipak ovdje morati nazvati svršavanjem.

Ali, kad smo, nimalo spontano sjeli na premali balkon sobe njezina preskupog hotela, žena je odlučila prepričati mi pola jbn života. Koji, naravno, uključuje, bivšeg. I detalje o njemu. Kako ju je zanemarivao, kako ga je voljela, prala mu,

kuhala I peglala. Spuštalica samo takva. Izvadili mi i neko pivo iz one čarobne kutije u kojoj svako otvaranje broje špijuni na recepciji. Kao živjeli i kao baš joj je drago da smo se sreli i kao oduvijek je među nama bilo nešto. I zamisli, onaj moj bivši i ja često bismo se napili i onda bi on dolazio na svakakve ideje. Pa je tražio da mu sjednem na glavu, pa da se igramo da sam mu učiteljica koja ga kažnjava, pa mi je kupio uniformu medicinske sestre, pa molio da mu ližem… OK, ne možemo baš sve detalje ovdje prepričavati. Zovu me da prođem kroz onaj izdajnički rentgen prije ulaska u avion. Završim kad sletim u Zagreb. Tako da je ova kolumna u velikoj opasnosti da ne bude dubrovačka. Ali, evo, završit ću ju u zraku, obećajem. Hm, da, dva puta sam u životu već obećao dok nas smrt ne rastavi, znam, Nije mi baš za vjerovat.

Tko god je pokušao pisat na laptopu u avionu, zna da to uopće nije lako. Jedno mi je rame potpuno ukočeno kako bih uhvatio kakav takav kut za tipkanje, a na drugo mi se, nakon petnaestak minuta leta, naslonila glava uslinjenog proćelavog putnika. Spava, srce malo. Na mom ramenu. A slinica mu lagano curi po mojoj majici. Možda sanja neku večeru od sinoć. Papa u snu, zlato malo, pa mi slini majicu. Tako smo se mogli nas dvojica i ljubit, razmjena sline bila bi podjednaka. No, dobro, da završim s Lidijom rokericom. U jednom je trenutku skočila na mene i počela mi nešto petljati po vratu. Toliko umjetno I isforsirano da sam brzo shvatio : Želi mojim klinom izbiti njegov. A to, kategorički tvrdim, neće ići. I tako ja nju lagano odgurnem i dam do znanja da mi revenge sex uopće nije zanimljiv. Nakon još nekoliko pokušaja zalijetanja u moj vrat, kao neki drogirani šišmiš, Lidija je skočila s mene i povikala: “Nisi valjda peder?!”

“Nisam,” pomislih u sebi usklađujući misli s ritmom pjevušenja kosa u šumici ispred balkona. Ustao sam, podigao i nju, jer se u međuvremenu, ne bi li napakostila svom dragom, spustila na koljena, okrenuo se prema vratima i izvana ih zatvorio. Ne mogu ja to. Nije mi izazov. A i mogao sam se onda seksati izravno s njim. A ne ovako preko nje. Bok Lidija.

Slećemo. Prekrasan pogled na grad s dvije veće ulice, jednom koja ide s istoka na zapad i drugom u suprotnom smjeru i dosta snalažljivih ljudi. Predvođenih prvim čovjekom grada. Praznik slazi na ulice naše, antifašizam I svi njegovi pojavni oblici ispraznili su grad pod Sljemenom. Ljudi pripremaju roštilje, a političari ritualno namještaju vrpce na vijencima složenim u nekim šumama u kojima se rodio svenarodni ustanak. A Lidija spava. A Tito nikad nije spavao. Jer je bdio nad našim snom.

 

Autor, Toni Volarić