„Life is like a box of chocolate, you never know what you’re gonna get.“ Ove riječi genijalnog Foresta Gumpa, mogao bi zauvijek ponavljati moj stari prijatelj, s kojim sam nakon dvadesetak godina neviđanja, popio kavu zadnjeg dana 2017. godine. Ostarili smo malo, ali je humor ostao, pa nije bilo problema oko prisjećanja na te davne dane kad smo skupa tulumarili. I onda, usred razgovora, još jedan dkaza Forestove rečenice:

„Ti znaš da sam umro?“

„Ha?“

„Znaš da sam prije četiri godine umro?“

„Ne znam, kako umro?“

„Od infarkta.“

„Ti mene zezaš, o čemu govoriš?“

„Bio sam doma s klincima, žena je upravo kretala ujutro na posao. Zalupila je ulaznim vratima i u tom sam trenutku osjetio strašnu bol u prsima. Tiho sam jauknuo, ona je čula i vratila se unutra. Zvala je hitnu i čekali smo 40ak minuta da stigne. Bol je bila strašna i znao sam da se neću samo tako izvući.“

U tom sam trenutku znao da ću pisati ovaj tekst.

„Vozili su te u bolnicu?“

„Aha. Polegli me na stol, pokopčali na sve moguće aparate i onda mi se potpuno smračilo. Sljedeće čega se sjećam je da mi doktor objašnjava da su mi ugradili stent i da bi sad sve trebalo biti ok. Žena mi je došla u posjetu.“

„Tvoja Jenny, kao Forestova vječna ljubav?“

„Da.“

„Pa dobro si prošao“.

„Izašla je iz sobe i opet me protreslo. Vidio sam da aparati oko mene divljaju, pištanje je značilo samo jedno.“

„Novi infartk?“

„Novi je ugrušak sada začepio i stent. To je događa jako, baš jako rijetko.“

„Nikad nisam čuo za tako nešto. Onaj gore te stvarno htio?“

„Nije. I jasno je to rekao mojoj dragoj ženi koja je čekala u hodniku.“

„Čekaj buraz, tko je kome što rekao?“

„Bog mojoj ženi. Da bude mirna i da će sve sa mnom biti ok.“

„Bog? Njoj? Vama koji u njega nikada niste vjerovali?“

„Smiješan si, pa nije to vaš ekskluzivni Bog, rezerviran samo za vas koji vjerujete. Dok je čekala u hodniku vidjela je neopisivo svjetlo i osjetila da ju taj netko smiruje.“

„Ti si u tom trenutku bio na pola puta u nebo?“

„Da, vidio sam kako skaču po meni. Ali ne odozgo, kako to opisuje većina, nego nekako odozdo, mutno kao da gledaš kroz vodu. Odljepljivao sam se od sebe i osjetio mir kakav nikada nisam osjetio.“

„Vratio si se.“

„Jesam.“

„Kako?“

„Medicina ne zna i ne može objasniti. Rijetki su se izvukli nakon dvostrukog infarkta, gotovo da nikoga ne uspiju spasiti, tako su mi rekli doktori poslije.“

„I?“

„I tu sam prijatelju. Žena i ja smo posvojili dvoje djece, prilično smo se namučili s hrvatskom administracijom. Ali, danas smo sretna mala obitelj. Potpuno sam se okrenuo Bogu, jer sada znam da postoji.“

„Znaš?“

„Znam. Vidjeli smo ga.“