Gledate li katkad National geographic vidjet ćete da jedan lav na svoj teritoriju, koji brižljivo obilježi zapišavanjem (exuse my French), ima i po 12 ženki koje uredno obavlja. Na tom teritoriju vrijede njegova pravila. I zakon šutnje. Nema tu puno demokracije, ne trpe ti frajeri s grivom konkurenciju ili nedaj Bože, analizu kvalitete usluge koju pružaju svom haremu. Nema tu javnih rasprava niti referenduma, čak niti kao ukrasnog showa kojima se glasačima daje dojam da o nečemu odlučuju, kao u našem svijetu. Pa lav će, doživi li ih kao konkurenciju, bez problema pojesti vlastite sinove nastale kao plod “ljubavi” s jednom od pripadnica svoje lokalne stranke, čitaj harema. A sad onda malo o lavovima na ovim prostorima.

Nije im lako, drage žene. Uzmite samo snalaženje u prelasku iz društvenog u privatno vlasništvo. Koje se u pravilu događalo dok su nama na kućne adrese stizali pozivi za rat. Nekim lavovima nisu. Nego su im neke banke dale lovicu da postanu vlasnici. Poduzeća, tvornica, medija, trgovina, svega što imalo vrijedi. Hipoteka na firmu koju kupuješ. Dobar deal. No, da ne odem u politiku, da ostanem kod lavova. Naš prosječni i nekim čudom pošteni lav koji je mislio da će radom stvoriti temelj za buduću obitelj i teritorij, vratio se iz rata lud od proživljenog straha. I shvatio da su neki ljudi postali vlasnici svega što ga okružuje. Nova realnost. Pomiri se s tim ili se suoči sa zakonskim pravom države da koristi silu. Šok broj jedan za našeg Lion kinga.

Onda je shvatio da se masovno sluša glazba koju je u rovu čuo s druge strane fronte. Iste one pjesme koje je pjevao mrski neprijatelj. Čak i u izvedbi udovice jednog od koljača. I cure s kojima je išao u školu danas do ranog jutra vrckaju bokovima na takve ritmove i riječi koje dočaravaju Čačak 1960.. Šok broj dva za našeg Lion kinga.

Išao naš lav psiholozima, psihijatrima i ostalima koji su mu odreda rekli da će ga rad spasiti. Slao molbe, na većinu mu nikada nitko nije odgovorio, otišao i na nekoliko razgovora. Znate ono, bijela košulja i kravata na plus 40, znojenje po leđima, ne spavanje noć prije. I onda vijest da nažalost nije primljen, ali da će firma zadržati njegov CV i zvati ga ako se ukaže potreba za tim radnim mjestom. U jednom od pijanstava kojima pokušava otjerati PTSP i novu hrvatsku realnost, sreo Lucu iz osmog razreda. Lucu, koju je oduvijek volio, još kao pubertetlija. I ona njega. Bez računice. Devet mjeseci nakon pijanstva, Luce rodila curicu. Kud će Lion king s novom mladom obitelji i bez posla? Kod mame, u prizemlje. Radio povremeno kod prijatelja u kafiću, nikad nije otišao tražiti boračku mirovinu kao neki koji razvoze plinske boce okolo. Išao na sve utakmice hrvatske reprezentacije, objašnjavao prijateljima da njegovo hrvatstvo ne ugrožava nikoga, da je to obično i normalno domoljublje katoličkog tipa. Volim svoju zemlju, sretan sam što je neovisna članica EU, volim svoju malu obitelj i želim da dobro živi. Ne sanjam milijune niti BMWe. Samo hoću dostojanstvo, hoću biti King mojim dvjema curama.

Ali, nada se polako pretvarala u očaj. Nepravde oko njega sve veće, djeca stranačkih prvaka napreduju, a on nema svojoj curici za kupit haljinicu. Očaj prelazio u tekućinu. Alkoholnu. Koja pomogne na par sati. Da ne misli. Da prestane vrtiti film o svom životu, da nestanu slike mrtvih, rasplesanih znojnih cajki, da nestanu iskopane oči, žene i djeca u bijegu, da samo na neko vrijeme ne vidi kako isti oni koji nisu dobili poziv u rat, šetaju skupa odijela i na kojekakvim skupštinama odlučuju o doplatku i cijeni vrtića za njegovo malo zlato.

Luce je sve vidjela. Gledala je svog Lion kinga kako umire od tuge i beznađa. Oči koje je toliko voljela, oči oca njezinog djeteta bile su sve mutnije. A nije mu znala pomoći. Plakala je, išla svećeniku, puno se molila. Ništa. I te ga je noći čekala do ranog jutra. Nazvala je policija. Lion king je odletio među oblake. Nije izdržao. On, koji je sve mogao izdržati, prvak županije u ronjenju na dah, on koji ju je čuvao, ljubio i mazio. Nitko od frajera u odijelima nije došao na sprovod, nije bilo onog paradnog pucanja u zrak, nije bilo televizijskog prijenosa, niti špalira građana. Zadnja adresa, groblje Mokošica. Luce je danas i dalje lijepa, iako starija. Svaku nedjelju predvečer u bijeloj lanenoj haljini popne se, držeći malu za ruku, do mjesta na kojem spava Lion King. Kažu neki da je u butizi nedavno pričala da nije zabrinuta zbog njega, nego kad pomisli koliko još takvih danas šeta po gradu ili ovoj zemlji. Tihi, skromni, puni nade. Jaki muškarci, preplanuli, živih očiju. Tu su oko nas, osvrnite se malo.

 

Autor, Toni Volarić