Ne dam ovoj noći da prođe. Stojim u mraku, gore grmi, dolje će kiša. Pola sata do novog datuma koji ne želim. Želim da sve stane. I stoji. Da vrijeme ne prolazi, da zapamtim ovu noć. Po tebi, po koži, po kiši, po znoju i mirisu trešnje u dvorištu. Trešnje koja zrije u svibanjskome mraku, samoći što me štipa za obraze, suzama što se prolijevaju zbog svih noći što u prošle. Zauvijek. Nakon više od 18 tisuća noći, ovu ne želim pustiti da prođe.

Ti što sada čitaš, lezi pokraj mene, dopusti glavi da odvrti film, ma kako možda kratak ili dug bio. Sjeti se draga ženo i čovječe svega što ti je značilo, svih ljubavi, strahova i patnji. Ne boj se, nećeš ih poslije sanjati. Samo uživaj, ponovo proživi prvu ruku u svojoj, prve usne na tvom uhu, prvi dah koji ti je promrzli nos grijao. Dok ste se ljubili. Sjeti se svakog dodira, svake misli, budi sretan kao tada, budi uzbuđena kao tada. Osjećaj. Do nožnih prstiju, osjeti davnu ljubav koju negdje od davne mladosti čuvaš u srcu. Pod umornom kožom. Izvuci to ljubljeno stvorenje van, gledaj ga, osjeti mu miris, već zaboravljen. Taj miris njezine kose, vrata tvoje davne dječje ljubavi, taj te miris obilježio i oplemenio, naučio te voljeti i grliti sve one koji su došli poslije.

Ti što na izmaku svibanjskog dana ove godine Gospodnje, na prijelazu u novu zoru, sanjariš ili tuguješ – lezi tu pokraj mene. Gledat ćemo u mračno nebo, dok nam u noseve ne uđe miris daleke grmljavine, dok nam tijela na otpuste grijehe, dok na tijela na otpuste neke davne grijehe. Tada pohranjene, davno oproštene, ponekad isplakane, uvijek upamćene. Zadržat ćemo tako zajedno ovu noć. Da ne prođe, da se pred zorom ne prepadne, da nikada ne pobjegne, da starenje prestane.

Jer, kakvu bismo to snagu, ljudi moji što ležite oko mene, morali imati da sve samo zaboravimo, kako se to radi? Kako se ne prisjetiš tih usana, te kose, kreme na koži koja će biti ljubljena, kako da ne čezneš za noćima provedenim u zagrljaju, tijela omotanih, vrisaka prodornih, glava u grču zabačenih. Dok ljubiš, dok te ljubi, dok se gubiš, dok želiš da se tijelo oko tvoga omotano rastopi. Zaboraviti veliku ljubav bilo bi tužno, ne?

Ali, evo gitara me probada i pomalo iz sanjarenja budi. Udar žice, trzaj, nokat na njoj, zvuk koji se širi sobom je opomena. Ne budite se iz snova ljudi, pa što vas to čeka u stvarnosti? Ostani umočen u davnu ljubav, prisjeti se svakog miga, svakog pokreta i dodira, ostani tamo, kao u nekoj lijepoj dimenziji sebe. I svoje stare ljubavi. Daj joj da te ljubi, daj joj da te grli, kao nekada. Gromovi su bliži, kapi sve krupnije, sakrij se, lezi pokraj mene, sakrij se pokraj mene, makar me ne poznaš. Baš zato. Lezi, raširi ruke i duboko diši, sad će taj tvoj davni film na oči, ne brini, sad ćeš pobjeći u te ruke koje si davno tako volio. Daj koži da bude opet ljubljena, daj rukama da budu opet s njegovima umrežene, daj nogama da osjete strast i prepuštanje.

Dok tako bježimo, dragi ljudi što ležite oko mene, nema te sile koja nas može povrijediti. Samo je nebo iznad nas. Tamno, tmasto, debelo, teško nebo. Zvijezde se noćas ne vide. Ali su tu. Našu davnu veliku ljubav ne vidimo. Ali znamo da je tu. Zagrli ju, zagrli davnog i nevinog, čistog i neiskvarenog sebe, nju koju si strašno volio. Zagrli ju kao nekad i zaspi sretan. Kao da se sutra nećeš probuditi okružen težinom života u sticanju i zbrajanju. Smij se dok ju grliš, duboko diši, pobjegni tom cestom ljubavi, sretni sretnog sebe dok ležimo pod ovim kapima što nam nebo prosipa po glavi. Otiđi. Otplovi. Nestani.

Vidimo se možda. Ako ipak svane, ako ipak mrak se preda, ako ipak vrijeme nastavi teći, ako naš pokus ne uspije. Nema veze, ležali smo na svibanjskoj kiši, ljubili davno ljubljene, grlili davno grljene, bili sretni, zaspali smireni. Nismo bili tu. Nego tamo. S njim ili njom. S onima koji su nas stvarno voljeli. S onima koji bi i danas sretni kraj nas zaspali.

 

Autro: Toni Volarić