“Postira”, onako stara i troma, siječe debelo more, iza leđa sunce pada, ispred u daljini, most dr. Franja. Jedan od putnika, gaća još punih pijeska sa Šunja, nakon pete limenke piva, duboko je uzdahnuo i promrmljao: “Jbg, povratak u stvarnost.” Tko zna gdje i što radi i kako uspijeva disati u onome što će u ekonomskoj znanosti jednog dana, siguran sam, biti proučavano kao funkcioniranje države u kojoj se prijatelj prijatelju hvali s “Ej, našao sam maloj pos’o, super je, ništa ne radi.” Al’ mala, kao i neke televizijske voditeljice koje znam, debelo plaća sve. I dok sam razmišljao o zemlji u kojoj me mama davno rodila, pokraj Postire proklizio je ogroman cruiser. Blještav, savršeno osvijetljen, ukrašen, veleban, graciozan i bogat.

Naš je brod, kao i obično nedjeljom navečer, bio pun preplanulih ljudi na povratku s cjelodnevnog kupanja. Ali, u kutu prerashlađenog kafića sjedila je ona. Marija. Sitna, crne kose nemarno svezane u punđu. Na njoj jeftina ali čista majica, na golim nogama iste takve jeftine japanke. Oči umorne i pesimistične, ruke grube. Samo par metara od plupijanih turista povaljanih u užitku godišnjeg odmora i trošenja za to predviđenog proračuna, Marija je bila sama. Na licu izraz depresije, tihog ubojice čovjeka koji pokušava spojiti kraj s krajem u ovoj i ovakvoj zemlji. Sjeo sam pokraj nje i pokušavao početi razgovor. Nije išlo. Ružan, star, ne njezin tip, ili jednostavno ne želi društvo. Samo je u jednom trenutku podigla oči prema mojima. Ali u tom trenutku sam shvatio da je riječ o najljepšim očima koje sam ikada vidio. Odledila se, prihvatila kavu. Radi kao prodavačica u jednom trgovačkom lancu, zarađuje 3000 kuna, u smjeni ne smije sjesti, imala je nakon tri mjeseca jedan slobodan dan i nekako skucala 46 kuna za brod da se ode na Šunj kupati.

“Gledam ti ja sad ovaj kruzer koji smo prošli. Otišla bih s njim u tri vražje matere iz svog života, vjeruj mi.”

“Zašto?”

“Zato, što će ovaj moj mali privatni, a i cijeli ovaj veliki brod od Hrvatske, potonuti.”

“Da?”

“Ajde ne pravi se lud, kao da tebi nije jasno da smo prodani”, gledala me ravno u oči i tražila znak da znam o čemu govori, da ne mora nastaviti.

“Nisam ti to mislila reći, ja sam slikarica. Završila sam u Zagrebu. I vidim ovu Hrvatsku kao veliki kruzer. Podijeljen na sektore. U neke posada, dakle radništvo, ne smije. Da se ne bi družili s gostima. A gosti, kao tuljanova družina, sjede oko okruglog bazena. Političari. Dio je to u koji radnici, dakle posada, ne smije. Da ne zagađuje zrak i tuljanima koji se debljaju, ne kvari pogled. Ipak, gosti jedanput u četiri godine podignu one fine konope i puste posadu da uđe. Ali, samo kako bi im promijenili vodu u bazenu, očistili WCe i pokupili prljavi veš. Čak im se u prolazu velikodušno smješkaju, pa i obećavaju sobaricama da će imati veće place, da će napredovati i da će brod brže ploviti. Poneka sobarica čak i da nekom od gostiju, uvjerena da ju ovaj iskreno voli i da je dobro usrećiti ga s vremena na vrijeme, jer će obećani napredak biti bolji i brži. Debeli ju gost tjera na perverzije itekako svjestan da bez njega jadnica ne može ništa. Pa izmišlja odvratarije i neke televizijske kuće tjera da sve to snimaju i prikažu u elitnom terminu kao brigu gostiju za posadu.

Postoje na kruzeru i snage reda jer, kao što se može i očekivati, od četiri tisuće ljudi na brodu, uvijek bi netko mogao doći na ideju da promijeni kurs ili tuljanima ukine besplatnu ribu. E, zato su tu policajci s opremom za premlaćivanje koju im je kupila posada, koji po kratkom postupku uguše svaki pobunu. Ti hrabri frajeri utegnuti u uske majice, pronađu svakog prekršitelja i bace ga s broda. Čak i prisluškuju razgovore sobarica, čistačica, strojara, konobara, animatora i ostalih zaposlenika. Neke dane u tjednu, veliki brodski disco pretvore u sudnicu i suočavaju radnike sa snimkama. Ako je netko govorio protiv tuljana oko bazena, zna se. Iz hladne će vode gledati Hrvatsku kako plovi dalje.”

Tu je moja nova prijateljica Marija, dok je Postira plovila pokraj samog mosta dr. Franja, zastala.

“A pitam ja tebe, što bi se s tim lijepim kruzerom dogodilo kad oko bazena ne bi sjedili debeli tuljani koji se zapravo pretvaraju da rade i da su nekome neophodni? Stao bi motor, brod bi se nagnuo, nestalo bi hrane u skladištima ili posada ne bi znala obavljati svoj posao? Ništa od toga. Kruzer Hrvatska plovio bi i dalje, možda i brže kad bi se riješio balasta. Bilo bi baš lijepo kad bi sobarice mogle bit kreativne pa možda promijeniti boju zidova u kabinama, provjetriti ormare, možda na stolove staviti i vazu s cvijećem. Kad bi bile malo bolje plaćene, kad ne bi za dobivanje posla morale kod tuljana pred kamere televizijskih poslušnika, strojari bi sami pokušali poboljšati performance motora, kuhari bi spravljali bolju hranu, posada bi bila nasmijana. Dobro, znam, treba nam kapetan. Ali to je jedan, možda desetak ljudi koji bi posadi odmah odgovarali ako bi brod loše poslovao i smijenili bi ih. Doveli novog kapetana. Ali ne bi bilo tisuće masnih tuljana povaljanih oko bazena koji posadu od koje žive, samo nerviraju i ograničavaju joj kreativnost.”

Brod je pristao, preplanuli turisti, gaća punih pijeska, stali su u red. “Adio”, rekla mi je pruživši ruku i odjurila. Vidio sam ju još iz daljine kako prolazi parkom u Gružu i shvatio da ne znam u kojem dućanu radi. Slikarica Marija. S jasnom idejom o ukidanju parazita, nametnika i svih koji, skrivajući se iza neke demokracije, žive od njezine i moje place. I ne služe ničemu. Jbg, natrag u realnost.

 

Autor, Toni Volarić