Jesi li ikad, prijatelju, razmišljao što kad bi ti danas doktori rekli da imaš još jedan dan života? Ne iz one patetične Mišine pjesme koju mnogi urlaju na svadbama pred jutro, nakon podgrijane kisele juhe. Nego stvarno. Dođeš na redoviti pregled i saznaš da si gotov, da je tvoje odzvonilo, da je sutra dan kad ćeš saznati kako je odletjeti iz ove dimenzije, da nećeš vidjeti prekosutra, da je kraj filma, da se negdje u nebeskoj režiji već ispisuje odjavna rola tvog života. S glavnim likovima, redateljem, scenografom i kostimografom. I sad, kao jedan moj poznanik, moraš sjesti u auto, odvesti se doma i sve ispričati ženi i djeci, staroj mami, prijateljima. Auto klizi s brda prema gradu, od šoka se mozak zamrz’o. Pa ne može misliti. Stoji stari izdajnik u glavi i vegetira. Prvi puta otkako si u sedmom osnovne dobio jedan iz fizike. Od tad te nije izdao. Sve do danas kad je i njemu rečeno da neće više dugo primjećivati ženske noge u najlonkama, niti slati signale drugim dijelovima tijela da se aktiviraju. Nije niti njemu lako zatvoriti laboratorij sad kad najbolje radi.

Kiša je počela lupati po krovu auta, pa se valjda od tog ritma mozak probudio. Pa razmišlja. Je li bolje sve im reći večeras, ili se ponašati kao da je sve ok, kao da je najnormalniji utorak navečer? Pa zašto sad klincima, ionako zabrinutima zbog škole, kvariti noć strahovima i suzama? Pa mogu li oni uopće razumijeti svu tu misteriju umiranja? Kako im sada reći da iduću subotu nećemo peći roštilj? I nikada više. S radija zaurla Claptonova Layla, otvoriš prozor i pjevaš s njim dok ti suze očajnice cure niz lice. Ljudi na križanju, naravno, u svoj svojoj nesvjesnosti i tuzi zbog činjenice da njima vladaju lopovi u odijelima zaogrnuti floskulama o domoljublju, čudno te gledaju. Valjda misleći da si pijanac, čudak. A teško da će se do sutra Layla još jedanput zavrtiti na radiju. Dakle, slušamo ju zadnji put. Prolazim kraj stadiona u Maksimiru. Simbola samovolje novih Hrvata. Na koje ne vrijedi trošiti zadnji dan života. Odvezao sam se kod mame. Skuhala nam je kavu I iz nekog čudnog razloga inzistirala da se prisjetimo trenutaka mog djetinjstva. Ulica Dubrave, pikulanja, crkve Svetog Mihaela, prve pričesti, recitiranja u školi, glume u Zlatnoj niti, svih trenutaka sreće mene malog I bezbrižnog. OStao sam sat vremena, a onda mi je uzela ruku u svoju: “Odi, čekaju te tvoji, izljubi mi dečke.” Na vratima smo se zagrlili. Kao nikda prije. Moja mama, moja stijena.

Parkiraš u dvorištu kuće u Dubravi, pas po običaju laje i jurca oko auta. Kao da kaže: ‘Buraz, pa di si, cijeli dan te čekam, ti smisliš da je meni dosta da me malo pomaziš ujutro u šest kad odlaziš na posao?” Pa ga grlim i puštam da mi dobro umaže košulju. Pa sutra mi neće više trebati. Jebeš košulju, važno da je moj dlakavi prijatelj danas sretan. Dvije se žute glave ukažu s unutrašnje strane prozora. Moji sinovi. Priljubili nosiće na staklo, pa se smiju od uha do uha. Sretni i oni. Stari je doma. A taj nikada ne dolazi praznih ruku. Uđem i zapljusne me miris sarme. Samo moja Marija zna ju tako skuhati, samo ona. Dobro i moja stara mama je znala. Tri bismo dana nekada u zimom okovanoj Dubravi jeli sarmu, a onda bi četvrti dan ostatke zemlja i mesa ubacila u grah. Dečki mi se omotaju oko nogu: ‘Šta si nam kupio?’. Dam starijem ključ od auta da ode po dvije velike kutije Lego kocki. Skupe su jako. Ali, od sutra im više neću moći kupovati poklone. Priđem mojoj crnoj ljubavi, kose podignute u pundžu. Nagnuta nad štednjakom, široko mi se nasmije. Stanem joj iza leđa, uronim nos u kosu i duboko udahnem. Moja ljubav.

“Molim te igraj se s njima malo , jedva su te dočekali. Kako je bilo kod doktora?”

Šutio sam. Srce mi je stalo pripremajući mozak na laž. Nikada mojoj crnoj Mariji nisam lagao. Nikada.

“Kaže da nisam loš za svoje godine.”

Zagonetno se nasmijala. Seksi, s prizvukom koji mi obećava tijelo večeras.

Slagao sam s dečkima Lego dvorce, puno smo se smijali, čak su mi pokazali kako su bili maskirani na maskenbalu u školi i vrtiću. Ništa mi više nije trebalo. Imam sve. Osim zdravlja. Imam zadnju večer svog života. Zadnje sate s troje najdražih ljudi. S mojima. Otuširao sam moja dva kauboja, pomolili smo se prije spavanja i obećali si da se vidimo sutra. Marija me ljubila nekako drugačije, duže, sočnije, strasnije nego inače. Zaspali smo goli, prepletenih nogu, čvrsto zagrljeni. Moja ljubav i ja. Njezin heroj ulice. To je sve što sam trebao zadnjeg dana mog života. Ni novac, niti skupe aute, niti status u društvu, niti moć, niti sliku u novinama. Njih troje su moj život. Bili.

A ti koji ovo čitaš i plačeš, dobro razmisli. Možda ti je danas zadnji dan. Ljubi svoje, budi im dobar, najbolji, trudi se ljenčino, ugasi prokleti televizor, lezi s djecom na pod i igraj se. Budi im dobar. Možda ćeš sutra, kao ja. Među oblake….

 

Autor, Toni Volarić