Mobitel zvoni cajku. Jozo glasno opsuje majku Isusovu, pa rukom masnom od slanine pokušava stisnuti pravi zeleni gumb. Na displayu ono zlokobno i na zasluženom godišnjem najmanje željeno: “SABOR”.

“Gospodine zastupniče, stiže vam poziv i mailom, ali ovako telefonom moram vam priopćiti da je predsjednik Sabora za srijedu, 29. ovog mjeseca sazvao izvanrednu sjednicu Sabora s temom raskidanja arbitražnog sporazuma sa Slovenijom.”

“A? Raskidanja čega?”, čudio se narodni tribun, čupajući ostatke luka između zuba.

“Arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, gospodine zastupniče, sve će vam pisati u mailu.”

“Ali, gospođo draga, pa ja sam u Makarskoj, na godišnjem. Jel to nešto baš ono ‘itno?”

“Pozivi se šalju svim zastupnicima i važno je da se svi pojave na sjednici. Dobit ćete mail.”

“Ma znam mail, gospođo ja ovdi nemam ni odijelo, ostavio u Zagrebu. Ne znam, dobro, hvala šta ste zvali. Idem zvat stranku, ajd živili.”

Jozo ustane iz fotelje, potegne mineralnu iz boce, nagne se na stepenicama prema prizemlju. Prema kuhinji u kojoj supruga lupa loncima:

“Marija!!”, “Marija!”

Tišina.

Supruga se naviri iza vrata kuhinje i pogleda gore prema njemu:

“Šta je bilo Jozo?”

“Marija, ‘em ti Isssa, evo me zvali iz Sabora, neka sjednica, neki problem sa Slovencima, jebali ih Slovenci. Da ih jebali.”

“Ja se uplašila, reko’ da nije USKOK”

“Ma jebate, ovo je i gore od toga. Moram u Zagreb po ovoj vrućini, jel ti mene čuješ ženska glavo?”

“Pa ako moraš, moraš. Šta kažu u stranci?”

“Idem zvat.”

“Ajd, sad će Dinastija, požuri.”

Prdne Jozo glasno, pa podrigne, obriše ruke Violetom, pa bira broj tajništva stranke:

“Alo, aaa, kako si ti men’ odma glas pripoznala, ljepotice. Jel ti vruće tamo u metropoli?”

“Da znate da je. Čujem da nam dolazite,” prozbori djevojka u tajništvu.

“Znači već si ti čula za taj Sabor. Ma šta je to bilo sa Slovencima?”

“Ne znam vam ni ja točno, nešto se zakompliciralo. Uglavnom, rekli mi iz Predsjedništva da svi moraju doći i nemoj da neko nije doš’o, doslovno tako. Znači ozbiljno je.”

“A jeb’ ga, onda mi nema druge nego krenit. Ajd fala. A jesi mi ti inače dobro, kako jabučice, jel paše grudnjak?”

“Ne mogu sada razgovarati, oprostite, lijepi pozdrav”, sramežljivo mu cura da do znanja da nije sama u sobi.

“Ajd, ljepotice, onda se vidimo, bog”.

Spusti debelo tijelo u prizemlje, a iz dnevne sobe ukrašene jelenjim rogovima, začuje se špica “Dinastije”.

Odškrine vrata, gurne glavu, a debeli mu zlatni lanac s križem obavije kvaku:

“Marija, jeb ga, moram u Zagreb, rek’o predsjednik svi moraju doć’”

“Jozo, Boga ti, ajmo nakon Dinastije, jel može?”

“Moraš mi oprat gaće i potkošulje, one što smo kupili u Galebu, moraš me spremit, nazvat mi Peru vozača da dođe Audijem ujutro, ovo je državna važnost, kak’a Dinastija”, zaurla zastupnik kojeg narod plaća 17 tisuća kuna.

Marija shvati da mora ostaviti Carringtona i Christel, Jozo je ljut. Iz dvorišta se rano ujutro čuo lavež njemačkog ovčara, stig’o Audi s Perom vozačem. Jozo se obuče psujući, provjeri kofer i zatvori ga.

Na putu gužva, turisti se vraćaju i sporo voze:

“Moj Pero, jel ti vidiš ovu stoku? To su naši turisti jebate. Kažu gužva,a u mene deset apartmana prazno. Friško ovu zimu ofarb’o, kupio jogije, posteljinu u Ikei. Al ne, oni idu u kamp jer je jeftinije. Da čovjek na odmoru ne može niti 200 eura na noć dat za smještaj, pa kak’a je to brate sirotinja? Bolje da nisu ni dolazili, jbm im mater siromašnu, da im jbm.”

“Dobro kažete šefe, baš dobro. Evo ja mor’o moju Jelenu ostavit jutros, a sinoć bančili na Karleuši kad stiže vaša poruka. Al, neka, kažem ja mojoj Jeleni, država je na prvom mjestu.”

Zazvoni mobitel, ekran kaže tajnik:

“Aloo, pa đe si Jozo, jel putuješ?”

“Evo, gospod’ne tajniče, vozi moj Pero, imamo taj ENC, ne stajemo.”

“Imaš li pitanja oko sjednice?”

“Ma, reko’ kako ću glasat, za ili protiv, kakve su upute?”

“Za Jozo, svi ćemo glasat za.”

“Dobro gosn tajniče, vidimo se onda.”

“A jesi l ti meni prebacio onu robu i šta mi je s onom malom, žali mi se da još nije dobila pos’o?”

“Ma neko vas je krivo informir’o, to je sve u redu. Sređeno.”

“Takvog te volim Jozo. Ajd, sretan put.”

“Bog”.

Zaklopi Jozo slušalicu:

“A jebate ovaj se isto uzjogunio, juče doš’o u stranku već mi glumi šefa, jbo mater svoju. Pa ne mogu Mari od Dinka samo tako reć’ da je dobila otkaz da napravim mjesta ovoj njegovoj. Aj da je barem ja guzim još bi rek’o, ali vako, on guzi, ja da zapošljavam. Ajd stani malo tu sa strane, moram pišat.”

“Stat ćemo na pumpi ako hoćete.”

“Ma kakvoj pumpi da se ja gužvam s običnim ljudima. Šta je tebi Pero, oš’ i ti tražit pos’o?

Zagreb, Lučko, 10 sati. Crni Audi klizi kraj naplatnih kućica. Narodni tribun dolazi riješiti spor sa Slovenijom. A narod se kupa. Briga narod kad ima Jozu.

“Alo, molim?”

“Ispričavam se na smetnji, ali zovu me za onu terasu od onog kafića, čovjek pošteno platio, dali mu koncesiju, a ne može koristit…”

“Slušaj me sad dobro, nemoj me više zajebavat s tim. Evo me ulazim u Zagreb, država je u problem, jebla te terasa, sredit ćemo, jesam ti rek’o!!!”

 

Autor, Toni Volarić