Mama. Može li stariji Balkanac biti tako sentimentalan i zvati mamu? Smije li  pokazati osjećaje, doći kod svoje mame i zahvaliti joj na svemu? Upravo sam na putu prema mami koja slavi 70. rođendan, jako sam uzbuđen pa, dok neuredni i nikad oprani katamaran klizi ribama nad glavama, vrtim film koji počinje kad sam tu ženu upoznao. Moja draga mama. Djevojka koja me dobila već s 20 godina. Djevojka kojoj sam prekinuo mladost i kao i svako drugo muško, tražio svu pozornost i energiju. Cura koja je strepila, sanjala, za mene Boga molila, najboljem se nadala. I nađeš se tako pola stoljeća kasnije u neuglednoj parfumeriji na Korčuli, staneš pred policu s parfemima i pitaš sebe: ‘Šta da kupim mami za rođendan? Koji parfem?

Ma ja bih svojoj staroj mami trebao otok kupiti, da može bosa, potpuno slobodna kamene ulice umornim nogama maziti. Bila bi na toj lijepoj Korčuli potpuno sama. Da može moja stara mama šetati pješčanim plažama, na besplatnim se ležaljkama odmarati, deci najboljeg crnog nakon ručka popiti, da može, bez da ikome smeta, baršunastim altom sebi i Božjim pticama pjevati.

Kako mami zahvaliti? Što kupiti čvrstoj i hrabroj ženi koja me rodila, od svakog zla štitila, svojim mlijekom hranila i na spavanje zabrinuta za sutra spremala? Nema načina, shvatih stojeći još neko vrijeme u toj korčulanskoj parfumeriji. Što god bih kupio bilo bi premalo, na što god bih novac s plastične kartice potrošio, smiješno bi izgledalo.

Dala mi je život, hrabrost, vjeri me naučila, poštenju i iskrenosti. Osobinama koje na ovim prostorima gdje pet puta isti tunel farbaju, nisu najpopularnije. Kolike je noći ta, tada mlada žena uz mene spavala da bude tu ako zakašljem ili me presvuče kad tijelo temperaturom signale šalje? Koliko je , Boga zna, puta strahovala od jutra, skupljala za režije, sa mnom matematiku učila, koliko si puta, draga moja stara majko, na mene umjesto na sebe mislila? Ma koliko si puta, sveta ženo čekala da se kući vratim, koliko puta, ljubavi stara, vodu za moje malo tijelo oprat pripremala.

Vraćam se prema Dubrovniku. Za kraj teksta o mojoj staroj mami treba mi Jajina pjesma. Ma, niti pomisliti ne smijem da uđem u sobu u kojoj najdraže tijelo umorno leži. Niti pomisliti ne smijem, mama moja draga. Šta ću bez tebe, kako ću dalje, kuda, ko će mi rukom pokazati smjer? Kuda da ide tvoj mali Toni, kako da bez tvoje ruke znam?????

Kako da, mama, bez tvoje ruke znam? Daj stara, ustani, ajmo u crkvu, zvoni nedjelja, ne moš’ ležat zauvijek. Ustani, mama. Idemo. Nije me sram, nije me sram reći, pokazati ljubav i strah.

Znam, kraj tebe ću leći. Kraj tebe ću leći. Stisnut se kao kad sam mali bio, kad sam se u groznici tresao, kad si rekla: ‘Sve će bit u redu, ljubiću moj, sve će bit u redu, samo ti spavaj, mama je tu.

OK, spavam, mama je tu.

Laku noć mama.

 

Autor, Toni Volarić