Nada. Hope. To je poruka. Bez obzira na sve što oko sebe vidite i što čujete, ima nade. Kada Papa Franjo klekne i ljubi noge izbjeglicama koje mi, veliki Kršćani, u još većem krugu obilazimo da nas slučajno ne dotaknu, onda ima nade. Jedan čovjek je dosta, jedna klica dobra, jedan tračak svjetla, jedna cesta koja vodi u raj. Bio sam danas u istom onom supermarketu u kojem sam vidio da bakica krade jaja. Ljudi grabe kao da je već oglašena nuklearna opasnost, pa će za sat vremena radioaktivni oblak doći do njihove kuće. Sakrit će se sa svom tom hranom u podrum i neće izlazit dok opasnost ne prođe. Svi mediji o tome pišu, o kapitalističkom i potrošačkom mentalitetu koji uništava duhovnost.
Ali, gledajmo to s druge strane. Pa onoj mojoj bakici i stotinama tisuća siromaha, Uskrs je jedini bijeg u djetinjstvo, u bezbrižnost dječjeg isčekivanja darežljivog zeke. Koji nikada nije iznevjerio, koji je uvijek ujutro bio tu. Nismo tada, kao djeca velikih i iskrenih očiju, znali mnogo o Golgoti, muci i smrti na križu, važniji su nam bili slatkiši, uskrsni doručak, obitelj za stolom, tuckanje pisanicama.
O Golgoti smo, svi koji imamo sreću živjeti na ovim čudnim prostorima, saznali puno kasnije. Svatko od nas, čim živi ovdje, nosi svoj križ. Netko krade i kupa se u bogatstvu, namješta natječaje i ugovore s Crkvom, Gradom ili državom, ali osluškuje svaku noć hoće li crni kombi doći po njih. Ne spavaju baš najbolje, Drugi pak plaču i predbacuju si da nisu bili dovoljno sposobni postati kao oni prvi. Nisu namlatili lovu, neke su zbog toga i supruge ostavile, mnogi ostali bez obitelji, neki se razboljeli pritisnuti ratama lihvarskih kredita.
A svi slave uskrsnuće. Nadu. Da kad umru, neće umrijeti, nego će imati život vječni. Po mogućnosti bar malo bolji od ovog. Melje nas ta utrka, nameće standard, pritišće centar za panične napade, urezuje duboke bore na nekad mladu kožu, mijenja nam lica, nagriza želučanu sluznicu. I prije šunke I mladog luka.
Ali, eto, postojao je čovjek koji je umro za nas. Sve nas, ne naše ili njihove. Onaj koji ljubi čovjeka, tebe i mene, našu djecu, toliko da se dao osramotiti, vući po prašini, biti pribijen i bičevan. Ono od čega spomenuta sirotinja u našem svijetu bježi. Skrivaju jadni da nemaju, paze da susjedi ili rodbina ne otkriju da nemaju. A, on je podigao glavu, tri puta i teški križ. I nije se sramio. A čega? Tuđih grijeha, otimačine i krađe? Zar bi se sirotinja trebala sramiti svoje neimaštine, a lopovi se ne moraju sramiti što od straha ne spavaju? To podizanje glave koje spominjem. O njemu razmišljam. Kad više ne možeš pogledati u oči bližnjima, onda ne vrijedi niti buljiti u križ.
Zato je ova sveta noć nada. Svima. Ali bez ikakve razlike. Svima. Nada da će sutra čovjek shvatiti da jedino dobrom može pobijediti zlo. Da jedino ljubeći noge izbjeglima može spasiti i njih i sebe. Izaći će zato ujutro svi na ulice, uživati u mirisu proljetnog cvijeća, izljubiti drage ljude, zagrliti djecu i glasno pjevati Aleluja! Hvalite Jahvu. Hvalite i pjevajte hrabrost čovjeka koji zna da ste grešni i svejedno je za vas umro. Budite i vi kao on, dajte dobro svima, posebno onima koji vas progone ili lažno optužuju. Posebno onima koji vam nanose nepravdu, proganjaju vas ili izrabljuju na poslu. Dajte im dobro. Dajte im Uskrs.

 

Autor, Toni Volarić