Spremam stan. I to zdušno. Pa dolazi mali Bog, mora sve biti kako treba. Ormari, prozori, kuhinja, čak i auto, doživjet će preporod. Čist ću čekati rođenje bebe koja mi već 50. puta pokušava dolaskom navijestiti bolje dane. I dobri su, ne smijem se žaliti. Uvijek oko Božića mislim na ljude koji će ga čekati u bolnicama ili domovima za nezbrinute. Znam malog Josipa u Bistri. Nikada nije vidio roditelje, jednostavno su ga ostavili jer je rođen s teškom mentalnom retardacijom. Mama i tata nisu htjeli da ih sramoti po svijetu. Pa su ga ostavili u toj tužnoj ustanovi, dva dana uoči Božića, 2005. godine. Da, umjesto da pečem masnog odojka, povalim neku mladu tuku na poslu i veliki blagdan dočekam u nekom cajkama usmrđenom klubu, ja odlazim Josipu odnijeti sitnicu. Ne zato da zaslužim raj, nego zato jer uvijek mislim da on to očekuje. Jbg, takav sam oko datuma rođenja spasa svih ljudi. Sjetan, čak i pomalo tužan. Što vrijeme prolazi, što Božići lete, što ih više neće biti jako puno u ovom životu. Evo i sad, dok slušam božićne pjesme, pred očima prolaze slike Božića u djetinjstvu, a suza sama, kao izdajica, klizne niz lice. Narodi nam se Kralj nebeski… svima nama, posebno onima koji život na Zemlji troše kako bi krali i lagali. Gledam te političare kako izgovaraju pripremljene rečenice o boljitku naroda, njihovih birača. A znaju da lažu i da će samo za sebe brinuti. Govore, ritmički otvaraju usta i lažu. Od Božića do Božića. Eto i njima će doći mali Bog. Pokušat će im u srca udahnuti volju za borbom protiv zla, pokušat će ih nagovoriti da ne uzimaju provizije, da ne naplaćuju intervencije, da budu skromni i pošteni. Jadan mali Bog, toliko je uporan i optimističan. I jadan moj mali Josip, sjedi iza prozora bivšeg dvorca u Bistri i gleda u daljinu. Ma, što taj anđeo misli? Čeka li da netko ovih dana dođe pogledati ga? Mama ili tata? Može li mali Bog nekim čudom probuditi njihovu savjest i natjerati ih da dođu? Kao na filmu. Vidi Josip da mama i tata izlaze iz auta, malo se sagnu jer pada snijeg i potrče prema glavnom ulazu. Dolaze po njega. Nebo otvori se, snjegovi stanite, svjetlo nebesko pojačaj se. Mali Josip ovog Božića neće biti sam, grlit će ga mama i tata, njegovi najbliži, njegovi ljudi. Mali , tek rođeni Bog je uspio. Dar koji sam donio ostavit ću nekom drugom djetetu, manje sretnom.

Ali, naravno, nije tako bilo. Moj 50., a Josipov 12. Božić nije donio čudo. Moj mali prijatelj i dalje gleda u daljinu, ja i dalje sjedim kraj njega prije nego se zaleđenom cestom vratim u svoj život. Ali, Josipe mali, možda idućeg Božića, možda iduće godine. Moraš vjerovati malom Bogu, pjevati mu ‘Veselje ti navješćujem’. I to baš ti, baš je tvoj glas važan u nebeskom zboru. Glas dječaka koji je kao Isus. Siromašan, neshvaćen, ali jak i čvrst u vjeri da ga njegov Bog neće ostaviti, da je uvijek tu. Moram ići mojim dečkima, treba još večeras kupiti bor. Odlazim po strmom putu, led se uhvatio, iza mene svijetle prozori iza kojih svoj Božić čekaju anđeli. Naša djeca. Naši bogovi i anđeli. Sretan ti Božić, Josipe!

 

 

Autor, Toni Volarić