Uđeš preko Save u Bosnu. Čudnu zemlju jakih ljudi. Još dijelom srušenu. Zemlju koja skriva pobijene, u kojoj je brat brata u povijesti klao. I opet će, kažu neki. Zbog višeg interesa političara i lopova u limuzinama. Voziš tako, ti iz Europske unije tim lošim cestama, šepuriš se pred svima koji izađu na kapiju da vide ko to prolazi. Ti iz razvijenog svijeta, ti privilegirano biće iz, tim ljudima, dalekog svijeta na koji nemaju pravo. Ovi ljudi u Bosni kao da nemaju pravo na sreću niti stvaran život. Oni su kao štakori u laboratoriju velikih sila. Sagnu glavu i čekaju da prođe. Upisuju se u neke mafijaške vojske, stave svoj u garažama štampani znak na čelo, pa u njegovo ime šire zlo. Ili se od njega brane. Par godina u dućan idu izbjegavajući snajpere. Trpe. Mole se svojim bogovima. U stankama ratova vole, zaljubljuju se i brže bolje žene. Grle se iskreno da babo ne vidi, ljube nespretno u starom parku. Muslimanka i Srbin. Zabranjena ljubav. Ne može to, kažu gospodari ratova, takva djeca ne smiju se roditi, nisu čista, nisu naša. Kako ćeš, majke ti, babi reći koga voliš?

Majka Safira moli mladića koji joj ljubi kćer da ode dok se nije zlo dogodilo. On plače. I ode. Ostavi svoju veliku ljubav. Krene starim autobusom koji nigdje u svijetu ne bi dobio dozvolu, daleko od nje, daleko od mafijaša i budućih ratova. Odlazi dalje u zelenom vagonu preko Zenice, grada koji se guši, u Njemačku. Jer javili mu rođaci, tamo je život bolji i ljepši, tamo si čovjek, dobro se plaća, pa moš’ ko čovjek živit. I ode naš Srbin. Zaljubljen da ga kosti od ljubavi bole. Svaku večer sobica u predgrađu Essena suzama pliva. Plače Bosanac svoju ljubav. Ko da je mrtva. Probudi se u pet dok prva zora na Rursku se oblast diže. Još jedan Bosanac gradi Europu. U kojoj nikada ravnopravan neće biti. Radi ko pas, a štedit ne može. Navukli ga na neke automate kod željezničkog kolodvora. Pa ionako života nemam, pomisli. Ionako sam iz Bosne, čudne zemlje u kojoj ljudi ne smiju bit sretni.

A ona, Aida, na pisma ne odgovara. Zna on, ne smije od babe. A voli ga, pa rekla mu je one noći. I da će ga uvijek voljeti. Ma znaš šta i bolje da nismo više skupa, ne može to, ta miješana veza, kakav bi to brak bio. Tješi se njemački sluga. I sanja svoju kuću i blato oko nje. Ovdje u Njemačkoj niti blata nema, jebem ti sunce. Samo euri. Daleko je moja Bosna, daleko je zemlja toplih ljudi u kojoj brat brata može ubiti, zemlja u kojoj se voli do smrti, zemlja koja miriši. Kad voziš lošom cestom, pa otvoriš prozor čut ćeš pjesmu. To Aida pjeva svojoj ljubavi. Da ju čuje do Essena. Da po nju dođe. Samo još jednom da ju ljubi, onako oko uha. Pa nek babo poludi, nek ju ubije, ako mora. Neka puca ko što pucaju vladari rata. Bar će srce poginut puno ljubavi, bar će sretne oči prema nebu zadnji puta pogledati, bar će mladi život smisao dobiti, bar neće u novom ratu ljubav sahranjivati. Na onom svijetu, i mom i njegovom, nema rata, nema sirotinje, ne mora se autobusom sreću tražiti. Na onom ću ga svijetu zagrliti i tako ćemo ostati zauvijek. Zagrljeni, neobilježeni, neosuđivani, čisti, vjerom ne stigmatizirani, od mafijaša neprogonjeni. Sretni.

Dok je tako razmišljala, pogled joj odluta kroz prozor. Neuređenim putem prema kući se penje on. Njezina ljubav. Sanjam, pomisli lijepa Aida. Pogleda opet. Opet on. Samo bliže. Ne dolazi, pomisli ona kroz suze. Ne dolazi, tek se u drugom svijetu sresti trebamo. Ali on u tom starom prozoru, sve veći. Tu je, kosu mu i bijelu košulju jasno vidi. Nema se kuda. Sad. Istrči Aida, ne stigne niti robu pokupiti, poleti ko srna u svoju sreću. Tu je. Na ovom svijetu je sreća moja. U Bosni. Zemlji čudnih ljudi. I čudnih ljubavi.

 

Autor, Toni Volarić