Jurim Dalmacijom prema Zagrebu. Žurim na rođendan koji slavi cijeli svijet. U pravilu ljudi koji slavljenika uopće nisu poznavali. Okupe se, pale lampice, kupuju darove i zamataju ih u šareno. Kažu, velik je to blagdan, treba dostojno proslaviti. Prežderavanjem i trošenjem, prije svega. E, ja vam za takvo slavlje nemam ni vremena ni živaca. Ja putujem sa snimanja nekih filmova o nekim dragim ljudima, nosim u laptopu njihove ispovjedi, trenutke u kojima su mi odlučili istočiti dušu, prepričati život, sažeti ovaj kratak boravak na Zemlji. Putujem ususret klincu koji će se za koji dan roditi. Tulum je u štalici, na slami, bez cajki, visokih peta, push up grudnjaka, gumenih haljina iz HMa, bljutavih šampanjaca i bez konfeta. I nije to slavlje skromno zato što mu, dragi Balkanci, starci nemaju love za platiti cajku. Nije to zato što mu starci nisu, kad je trebalo, ušli u stranku. Ne zato što se, na leđima poginule mladosti, nisu na vrijeme snašli.

Nego, ljudi poput nas, potjerali su ih iz grada, nisu, kao mnogi, preko rođaka uspjeli dobiti papire za trajni boravak, nemaju putovnicu, nisu ostvarili pravo na disanje našeg kisika. Tadašnje su vlasti, naime, zaključile da se ta mala siromašna i bogobojazna obitelj ne uklapa. Strši. Odudara od prosjeka. Pa su ih fino protjerali. Trudnu ženu i njezina ponosnog muža poslali su na naizvjestan put, u šumu, po brdima i dolinama. Samo nek idu što dalje od naše komocije, samo neka nam tu ne smetaju, neka ne uzimaju naš prostor tako siromašni i užasno obični. Šta će nam se tu među našim prigodnim božićnim koktelima motati neka u krpe zamotana sirotinja, kvariti nam slavlje, krasti nam sendviče iz Lidla i gurati se u red za WC. Nek idu odavde, ovdje slavimo mi, Hrvati, hrabri, pošteni i veseli ljudi, koji svaku nedjelju idu u crkvu i u samtanu vrećicu od lemojzine guraju par stotina kuna. Ovdje slavimo mi, a ne sirotinja, pa još i trudnica. Ajmo, van s njima, prosjaci odrpani, šta ste dijete radili kad nemate love?!

I tko bi se sad iz tog veselog hrvatskog društva usudio pomoći im? Tko, molim vas lijepo smije stršati u ovom sebeljubivom društvu, tko bi krenuo za tim odrpancima? Evo ja ću. Haa????? Ideš za tim siromasima u šumu, si ti lud?

Pa,idem. Nešto me vuče. Čuj stari ja se vraćam kokainu, ti lutaj po zimi, ajd bok!

Potrčim tako za njima, već su odmaknuli, ta lijepa žena plavih očiju i njezin muž grubih ruku. Ona briše suze, on naborao čelo. Pa žena mu treba roditi, a on nema kuda. Okrenu se par puta, jasno je da im je čudno što ih slijedim. Ali se ne bune, prihvaćaju me prešutno. Sve smo dublje u šumi, oko nas zima, mrak i ono tajnovito šuškanje sa svih strana. Nije mi svejedno. Ko u ratu, svaki zvuk pokušavaš dešifrirati. Popnemo se polako ta mala obitelj i ja, nezvani pratitelj, na malo brdo. Odozgo se u daljini vidi selo. Počinje snijeg, pahulje mi lete u usta, tope se na trepavicama i cure u usta. Ništa ne pitam, samo hodam za njima. Šta ću, ko me zvao? Sad fino šuti i hodaj.

Spuštamo se nas troje, ja malo iza njih, prema selu. Ona u jednom trenutku zastane i zgči se od bolova. Vrijeme je. Kako smo stigli do prve kuće, neke napola srušene drvene kolibe, on joj pokaže rukom na štalicu u dvorištu. Shvatim, hodanju je kraj. Hvala Bogu, Josipu i Mariji. Ostao sam vani, ali tako da ih vidim. On krene preslagivati slamu i improvizirati neki krevet, što li. Ona , onako lijepa, ali već izmučena, legne. Vrijeme je. Maknem se, odem dublje u dvorište, nije to pristojno gledati. Hladno je, izdaleka zavija vuk, ćuk se negdje iznad kuće pravi važan, a vjetar jača noseći taj slabi snijeg. Gledam u Mjesec iznad tog umrlog sela i razmišljam o sudbini. U tom trenutku do mene dopre plač djeteta. A čuo sam ga dva puta u životu. Baš taj plač, trenutak kad novi čovjek iz vode mora udahnuti zrak, plač zbog  boli u malim prvi puta upaljenim plućima. Potrčim instiktivno prema štalici, a ona popucalih žilica na licu grli malo plavokoso stvorenje. On diže ruke k nebu, zahvaljuje pomislim. I onda, ne vjerujte ako nećete, s brda krene buka, topot, meketanje, mukanje, vika pastira, glasova sve više, cijela povorka Božjih stvorova ide prema nama. Vukovi blagi ko kokoši, medvjed krotak kao vrabac, žirafa nježna kao Bambi. Polako prilaze, klimaju glavama, Ona se smješka, umorna, ali sretna što ima goste.

 

Ma, čekaj malo, tko je zvao sve te stvorove, to im je uopće javio da smo tu? On upali i vatru, svima nam je odmah malo toplije, a meni se prispava. Beba nasloni glavu na mamino lice, udiše ljubav i još pomalo mljackajući, zaspe. Legnem iza njih i dalje pazeći da ne smetam. Bože mili, što sam ovo noćas vidio? Tko će mi vjerovati da se neki klinac rodio u štalici, na slamici? Kakav bi to film bio, zadnje je što pomislim. I onda, utonem u san. Ma znaš šta, oni na tulumu su sad ionako već mrtvi pijani. Bolje mi je tu.