Blato na Cetini jedno je od mjesta dalmatinskog zaleđa urezano u grube stijene. Upravo su ovdje rođeni na primjer nogometaš Ivan Perišić i pjevač Dražen Zečić. E, pa upravo me ovaj drugi, dragi prijatelj, pozvao da, kad sam već poslom u Splitu, svratim do njegovih u Blato. Bio sam uvjeren da idemo u neki restoran, međutim kako me mobitelom navodio u vožnji, shvatio sam da me Zeko pozvao doma, kod svojih. Stvarno je Dražen čovjek koji bi prijatelja častio po cijele dane i noći, nevjerojatno drag i širokogrudan čovjek, iako je imao strašno teško djetinjstvo i mladost. Dolazim je dakle, pred kuću, dočekaju me Zeko, njegov brat i ostala rodbina. Bilo me sram što dolazim praznih ruku, ali stvarno nisam znao da ne idemo u restoran. Spremili ljudi pravu gozbu, razvukli veliki stol, kao za svadbu- Kad sam to vidio, bilo mi je još teže i od tog sam trenutka očajnički promišljao kako da se odužim.

Na čelu stola sjedio je barba Dinko, dobroćudni i za svoje godinu iznimno vitalni starac, bistrih očiju, grubih od zemlje izbrazdanih ruku, ali prema meni pomalo sumnjičav. Pogledavao me ispod oka, a ja sam, naravno, bio uvjeren da je to zbog toga što sam došao praznih ruku, ko neki zagrebački škrtac. I krene ručak, hrana domaća i jako fina. I u razgovoru kažu mi domaćini da barba Dinko i danas sam okopa krumpir, radi oko kuće I ne da se godinama. Jedini mu je porok što od jutra do mraka gleda program glazbene televizije na kojoj sam ja trenutačno direktor programa. Kažu, ako pjeva Rozga ili Zeko, barba Dinka prevari vrijeme, pa zakasni nešto obaviti. Čovjek ne prati vijesti, ništa ga ne zanima osim domaće glazbe i spotova koje spomenuta televizija po cijeli dan emitira. I stvarno, u staromodnoj vitrini, na televizoru bio je svijetleći dokaz te teorije.

I tog trenutka uspio sam riješiti veliki problem. Odužit ću mu se glazbenom željom.

“Barba Dinko, imate li neku glazbenu želju?”, pitao sam pobjedonosno.

“Da, ti ćeš mi ju ispunit”, nije skrivao da mu se baš ne sviđam.

“Samo vi recite, pa ćemo vidjeti…”

“Ma Zeko jel mene ovaj tvoj zajebava, šta će on sad meni sredit da ovi tamo sviraju šta ja poželim?”

Dražen se samo zagonetno smješkao: “Pa, nemaš drugi način nego mu reć’ želju, da vidiš jel’ laže.”

Barba Dinko se malo smekšao: “Ajd’ da vidim i to. Hoću od Zeke, Govore mi mnogi ljudi. Ajd’ baš da ja tebe vidim gospodine iz Zagreba!”

Nazvao sam u režiju u Zagrebu i zamolio tehničarku da pusti taj spot.

Kad je spot za nekih pet minuta krenuo, barba Dinko je prvo minutu šutio i gledao netremice u ekran. A onda se, očiju punih suza, okrenuo Zečiću:

“Zeko, jebate, pa ovo stvarno svira, pa jesi ti to vidio???”

Bio je izvan sebe i tada sam shvatio da taj simpatični i vrijedni čovjek misli da je televizija koju gleda neka misterija, strašno važan dio njegovog života. Na koji sada, neki, njemu ne posebno simpatičan ćelavac, može ovako ozbiljno utjecati.

Htio sam produžiti tu magiju: “Imate li barba još koju želju?”, sad sam se već malo pravio važan.

“Pa nemoj sad, ne moš’ ni ti sad tamo naređivat’”

“Ma recite samo.”

“Ajd onu od Pejakovića što mu je Zeko napisao.”

“Nitko nema dva života?”

“E, tu.”

Nazvao sam ponovo i tražio da na ekranu ispišu: “Za barba Dinka iz Blata na Cetini”

Tako je i bilo. Pet minuta nakon toga, dok je Pejaković s ekrana pjevao, gledao sam kako suze barba Dinka padaju u juhu. Nije ih mogao sakriti. Odjedanput, kucanje na vratima. Otvorili smo i ugledali puno dvorište ljudi koji su naizmjenično vikali:

“Dinko, jebate, pa eno za tebe napisalo na ekranu”

Susjedi su se okupili ne vjerujući svojim očima. Da, osim Zeke, imaju još jednu zvijezdu u selu. Barba Dinka. A on je, obrisao laktom suze, još dugo sjedio i gledao u ekran. Ustao sam, bilo je vrijeme za pokret. Već sam bio na vratima kad me pozvao natrag:

“Slušaj, jel bi ti meni mog’o ostavit ovaj telefon s kojeg si zvao, da ja sebi nekad naručim neku pjesmu? Ma kupit će tebi Zeko drugi!”

 

 

 

Photo: www.blato-na-cetini.com

 

Autor, Toni Volarić