Jednog je lijepog dana rođena najljepša djevojka na svijetu. Roditelji su ju desetljećima pokušavali začeti, ali nisu uspijevali, pa su već unaprijed odlučili da će joj, rodi li se ikada, dati ime Croatia. A rodila se. I onda su, dok su roditelji još slavili, došle babice u zelenom i odnijele bebicu u neki daleki boks u koji roditelji niti svi mi ostali, ne smijemo. Možemo ju izvana gledati kako izrasta u prekrasnu djevojku. I diviti se njezinoj ljepoti. I prisjećati se koliko je neprospavanih noći, borbe, odricanja i strepnje trebalo da bi se rodila.

I dok ju tako, na letu za Dubrovnik, gledam s 8000 metara, razmišljam zna li Croatia da smo ju voljeli i čekali? Znaju li ta divna brda, planine , jezera i šume, s koliko smo se ljubavi za njih borili? Znaju li da su generacije sanjale, plakale, pa čak i robijale za tu novu zemlju, za tu prekrasnu djevojku koju su babice otele i odnijele u taj gluhi boks. Dvadesetak zadnjih godina uvjeravale su ju te nakaze i tepale joj da ju strašno vole, kitile se njezinim slikama, hvalile se po svijetu njezinom ljepotom. No, netko se od tih ljudi sjetio da bi mogao tu lijepu djevojku i malo unovčiti, prodavati ju. Pa mnogi bi dobro platili za takvu ljepoticu. I tako su ju jadnu trošili, mučili i iskorištavali, cijelo ju vrijeme uvjeravajući da ju jako vole, da zapravo dobro brinu za nju i da bi, da je ikada pripala roditeljima bila siromašna i sputana. I svašta su joj radili, uzimali joj zaradu od prostituiranja, zakidali na hrani, tjerali da pere i čisti, uskraćivali joj njegu koju svaka djevojka treba. Makroi bez duše.

Kad bi pravi roditelji pokušali ipak dobiti pravo na svoju kćer, svake četiri godine, makroi su se pobrinuli da podmite sutkinju koja bi uvijek ponovo, bez obzira na nove argumente i dokaze ljubavi, djevojku dodjeljivala njima. Jer, govorili su s pozornica, mi ju jako volimo, najviše od svih drugih i mi ćemo ju čuvati, to je naša sveta dužnost. Kad je djevojka čula da njezine vršnjakinje u europski zemljama žive mnogo ljepše, poželjela je to i za sebe. Makroi su poludjeli, vikali i prijetili joj. Ipak kako je jadnica bila uporna, malo su ublažili režim, dopustili su neke europske običaje, ali su ih prilagodili sebi.

Kako je djevojka bila jako pobožna, naslijedivši to valjda genetski od pravih roditelja, makroi su i Bibliju malo prilagodili. Dali su joj da čita tu prepravljenu verziju. Po kojoj je krađa zapravo snalažljivost, prostituiranje i jeftino nuđenje pokćerke zapravo plemenito djelo, a laž opravdana višim interesom djevojčina boljitka. Roditelji su još neko vrijeme, u velikoj patnji i ljubavi za kćer, pokušali nešto napraviti da im ju vrate. Ali, sila ne pita. Protiv onoga tko ima zakonsko pravo korištenja sile, teško se boriti. I još ako ima sutkinju koja sluša upute, kako će jadan pošten čovjek izboriti bilo što?

Malo po malo stega bi ipak popustila. Roditeljima je čak dopušteno da par dana ljeta provedu sa svojom toliko voljenom kćerkicom. Tih par ljetnih dana sve se činilo boljim, ljepšim i humanijim. Ali, brzo bi, s prvim danima jeseni jadna djevojka morala ponovo u ruke zločestima. I tako, prolaze godine, roditelji su stari i umorni od plača i borbe, pa više nemaju snage. Čak ju niti ljeti više ne mogu uzeti jer su im mirovine premale.

Makroi su već pomalo nervozni jer niti djevojka nije više jako mlada, pada joj cijena, iako su prikupili dovoljno za nekoliko generacija. Roditelji sun a kraju od tuge umrli. Mi ostali koji smo za priču znali ili čuli, tu čudnu zemlju doživljavamo kao bivšu veliku ljubav. Kao bivšu ženu. Čudno vam je? Eto, tako ju mnogi doživljavaju. Kao da smo ju jako voljeli, a sad je s drugim. S nekim tko se nije s njom mučio, tko nije s njom strahovao za režije, s nekim tko nije tresući se čekao da se rodi. Ali, roditelja više nema, časni sude, pa najbolje joj je s nama, mi ju najviše volimo. Od svih.

 

Autor, Toni Volarić