Prazan me papir gleda. Prokleti izdajica. Ne onaj s popisa koji bi sastavljali novi domoljubi, nego onaj pravi. Papir koji svojom bjelinom opominje i po tko zna koji puta govori mi da sam jadan. I nemaštovit. I prazan. I star. I nagrižen. Idem uzet laptop na plažu.

Siječanj je hladan. Ne toliko temperaturno govoreći. Nego je grub i depresivan. Nakon bajke oko Božića, taj te predugi mjesec satre po svim pitanjima. Jedino je more lijepo u siječnju. Sjedim pokraj mora na Lapadu. Zurim u kristalnu vodu i gledam ježeve kako uživaju u miru. Bez turista, ludih razgolićenih potrošača koji na deset rata žele uzeti moru sve. I ježeve. Pa u onim odvratno plavim plastičnim papučama tumaraju obalom i stružu ježeve s kamenja. I puževe. I priljepke. Sve. Stružu. Ne znaju niti sami šta će im. Ne znaju pripraviti neko jelo od tih morskih sirotana. Nego onako. Misle da za svoj teško zarađeni minus na računu moraju konzumirati sve na što naiđu. Kao neka osvetnička ekspedicija koju avioni spuste s neba na naše more. Kao kapitalistički sluge koji se na deset dana, zbog vrućine valjda, pretvaraju u komandose i istrebljivače. I onda još govore kako je u Hrvatskoj fenomenalno. Pa I meni je dobro u New Yorku dok god je aktivan račun s kojeg na automatima podižem lovicu. Dok je love na računu, New York je super. I Barcelona je OK, a tek Pariz. Kad prokleti bankomat ispiše da na računu nema dovoljno novca za jbn transakciju, e onda te gradove volim puno puno manje.

Ali, pokušajte, dragi turisti, posebno vi iz nešto razvijenijih zemalja u kojima postoji na primjer, pravna država i pravosuđe, doći ovdje živjeti i raditi. Recimo da jezik polako s vremenom i savladate, iako očito niti to više u Hrvatskoj nije neophodno za uspjeh. Pokušajte recimo preživjeti jedan ili dva dana u prometu nekog većeg grada. Pokušajte parkirati u Zagrebu, Splitu ili Dubrovniku. Rizik je to za zdravlje samo takav. Kad vas neki obrijani primitivac počne uvjeravati da ne možete na prazno mjesto jer ga on čuva.

‘Ma kako se javno parkirno mjesto može čuvati, pitam ja tebe?’

‘Ajmo gospod’ne, produžite’, sad već glumi frajera.

‘Budite dobri pa se maknite, stvarno nemate pravo ovaj puta. Znate, ja i pet generacija prije mene rođeni smo ovdje i uvijek je bio običaj da parkiraš na prvo prazno mjesto.’

‘Gospod’ne moj, fino ti kažem da produžiš. Moj je rođo tu iza čoška, sad stiže. Ajmo, nemoj me ljutit’

‘ Recite, a što se dogodi kad vas razljute?’

‘Bolje da ne znaš, ajmo produži rek’o sam.’

‘Ali, gospodine, vi nemate pravo.’

Dođe rođo i udari svom snagu po krovu tvog auta: ‘Briši, jbm ti mater da ti jbm! Jes’ čuo? Nemoj da vadim pištolj!’

Znači, gospodin ima oružje. I hoda okolo. Jer smije.

‘E, ovo je već agresija. Čista’, pomisliš. I odeš dalje. Makneš auto. I vratiš se pješke. I onda sve ono što već slijedi primitivca kojem je netko kad je kretao u grad rekao da može što hoće. I dođe policija. Rođo leži, ne miče. Prijavljeni ste obojica zbog remećenja javnog reda i mira. To što je obrijani počeo iz čistog mira nema veze.

Ili, dragi turisti, pokušajte se u Hrvatskoj javiti na natječaj. Pa većini već na razgovoru kažu da im je žao jer se već zna tko će dobiti posao. Ili prešute, ali to znaju. A mlada se djevojka, tek diplomirala, uredi. Cijelo jutro pere I suši kosu, bira bluzu koja bi se direktoru mogla svidjeti, namiriši se. Tri, četiri puta od uzbuđenja ide na zahod. Tri stotine i pedeset puta, kao zla maćeha iz priče, provjeri u ogledalu kako izgleda. Čeka u onim otuđujućim hodnicima, razmišlja, nada se.

‘Marković’, vikne neka debeljuškasta teta s jednih od silnih vrata.

Krene naša cura prema njoj trudeći se izgledati optimistično i jako pristojno.

‘Direktor će sada doći, sjednite’, nezainteresirano izusti debela teta.

I evo njega. Fin, u Varteks odijelu, siguran u sebe. Malo baca na luk, al’ jbg.

‘Vi ste Marković, jel’ ljepotice?’

‘Ja sam, drago mi je’.

‘Jako ste mi zgodni. Nego rec’te, imate li vi sve formalne uvjete za ovo radno mjesto?’

‘Naravno, pa poslala sam prije dvadesetak dana.’

‘Ma ne čitam ti ja to, ljepot’ce moja. Nego , da mi skratimo, mi vam za ovo mjesto imamo jednu djevojku, znate. Natječaj moramo zbog europskih zakona, sad su to postrožili, jebo ih zakon da ih jebo.’

I gledam ja ježeve u lapadskom plićaku I mislim na nju dok se, duboko razočarana vraća kući I dečku šalje poruku: ‘Imaju već nekoga, možda više sreće drugi puta, pusa.’

Možda, dragi ježevi, preživite siječanj. Ali, kad vas za koji tjedan napadnu turisti, više sreće drugi puta.

 

 

Autor, Toni Volarić